„Neporočni će na svom ustrajat putu, čovjek čistih ruku ojačat će još više.“ (Job 17,9)
Svakom čovjeku Bog je povjerio talente kojima se treba mudro služiti. Ukoliko se pravilno uporabe, ovi talenti će poslužiti na slavu Darovatelju. Ali i najdragocjeniji Božji dar može se zlouporabiti i tako postati prokletstvo umjesto blagoslova.
Gospodin je čovjeku darovao sposobnost da se stalno usavršava i osigurao mu svu moguću pomoć u radu. Zahvaljujući božanskoj milosti, mi se možemo uzdignuti skoro do izvrsnosti anđela. Što bi se moglo reći o onomu tko nakon mnogo godina iskustva u istini, nakon mnogo dragocjenih prednosti za rast u milosti ipak ostaje naklonjen svijetu i nalazi zadovoljstvo u njegovim užicima i razmetanju? Umjesto da ide iz snage u snagu, on se, malo-pomalo, udaljava od Boga i gubi svoj duhovni život.
Talent nikada ne može zamijeniti pobožnost, niti nas odobravanje ljudi može preporučiti božanskoj naklonosti. Većini takozvanih kršćana potrebno je iskreno obraćenje. Ako je srce pravo pred Bogom, onda će i njegova djela biti prava. Svjetovni, pokvareni utjecaj obilježava karakter i život onih čija srca ne gore ognjem prave dobrote. Vrlo je mnogo onih koji tvrde da su Kristovi sljedbenici, a ipak uzimaju sebi slobodu da se povode za svojim prosuđivanjem, da popuštaju željama svojega srca.
Onaj tko želi napredovati u svojem kršćanskom životu, mora uključiti i svoje srce i svoje ruke u rad. Prijatelji ga mogu poticati i savjetovati da ga pokrenu naprijed prema Nebu; Nebo može izlijevati svoje najizabranije blagoslove na njega; on može dobivati svaku moguću pomoć i zdesna i slijeva; i opet će sve biti uzalud ukoliko ne uloži ozbiljan napor da pomogne samome sebi. On sam se mora uključiti u borbu protiv grijeha i Sotone ili će izgubiti vječni život. Čista pobožnost navodi onoga tko je gaji da ide stalno naprijed nadahnjujući ga plemenitim namjerama, učeći ga prikladnom ponašanju, dajući odgovarajuće dostojanstvo svakom njegovom djelu. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)