„Nato starješine, njih dvadesetčetvorica, i ona četiri bića padoše ničice i pokloniše se Bogu, koji sjedi na prijestolju, govoreći: “Amen! Aleluja! I s prijestolja iziđe glas: “Hvalite Boga našega, sve sluge njegove, svi koji se njega bojite, i mali i veliki! I začuh kao glas silna mnoštva i kao šum voda mnogih i kao prasak gromova silnih: “Aleluja! Zakraljeva Gospod, Bog naš Svevladar!“ (Otkrivenje 19,4-6)
Obožavanje u ovom tekstu ima svoj temelj u čudesnom izbavljenju Božjeg naroda iz ruke Babilona u vremenu posljetka (Otkrivenje 19,1.2). U Otkrivenju 4. i 5. poglavlju obožavanje dolazi kao odgovor na stvaranje i križ, kao što je i u Starom zavjetu obožavanje dolazilo kao odgovor na Božje moćno djelo koje je izvršio prilikom izlaska iz Egipta. Istinsko obožavanje uvijek je izraz divljenja zbog moćnih djela, koja je Bog učinio za nas. Posljedice istinskog obožavanja su vidljive. Kada se sjećamo, kada govorimo o onome što je Bog učinio, Njegova se moćna sila obnavlja u nama i mijenja naš život.
Jedan starozavjetni tekst na to veoma jasno ukazuje: 2. Ljetopisa 20,1-23. Izraelci su izloženi napadu neprijatelja koji je nekoliko puta jači od njih. Neprijateljska vojska se već nalazi na manje od 30 kilometara od Jeruzalema. Kralj Jošafat proglašava post i odlazi u Hram moliti se Bogu.
Da ste na njegovom mjestu, kako biste se molili? „O, Gospode, pomozi nam! Učini nešto, molim Te!“ Molitve postaju zaista vruće kada se nađemo u smrtnoj opasnosti. Međutim, Jošafatova molitva uopće ne zvuči očajnički. Umjesto plakanja i jaukanja, on se sjeća Božjih djela iz prošlosti. Podsjeća se na izlazak iz Egipta i kako je Bog Izraelu obećao zemlju zauvijek (2. Ljetopisa 20,6-9). Onda kralj upućuje Bogu i ovakvu misao. „Sada, evo, Amonovi i Moabovi sinovi, i oni iz Seirske gore, preko kojih nisi dao Izraelu da prođe kad je dolazio iz zemlje egipatske, nego ih je obišao i nije ih zatro – sada, dakle, oni nama uzvraćaju zlom, došavši da nas otjeraju s baštine koju si nam ti dao.“ (2. Ljetopisa 20,10.11). Preko proroka Bog je uvjerio kralja da se nije potrebno brinuti zbog bitke. Gospod će ratovati umjesto njega.
Što je onda Jošafat učinio? Šalje crkveni zbor da vodi vojsku u bitku (2. Ljetopisa 20,22.23). Neprijatelj je pobijeđen. Što je zbor toga dao pjevao? Mislim kako su umjesto izraza povjerenja i zaklinjanja na poslušnost pjevali: “Slavite Jahvu jer je vječna ljubav njegova!“ Usredotočeni na Boga, a ne na problem, osi su se sjećali Njegovih moćnih djela.
Što se dogodilo , kada su to učinili? To je ponovno podiglo snagu prvobitnih djela u njihovoj sredini. Sila izlaska iz Egipta postala je prisutna među njima. Tako se novo moćno djelo nastavilo slaviti i u budućnosti.
Gospode, zahvalan sam Ti na svemu što si za mene učinio u Kristu. Želim doživjeti Njegovu silu uskrsnuća već danas u svom životu. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)