„Dvadeset i četiri starješine padnu ničice pred Onim koji sjedi na prijestolju i poklone se njemu – Živomu u vijeke vjekova. I stavljaju svoje vijence pred prijestolje govoreći: Dostojan si, Gospodine, Bože naš, primiti slavu i čast i moć! Jer ti si sve stvorio, i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno!“(Otkrivenje 4,10.11)
Kada prvi put otvorite Bibliju, naći ćete poeziju, pjesme, proročanstva i poslovice, uglavnom to su prikazi – neki oblik priče. Zapisana je povijest naroda, ali i mnogo više od toga. Biblija je izvještaj o narodu koji je uspostavio odnos s Bogom. U stvari, nije to toliko povijest toga naroda, koliko povijest Božjih djela povezanih s tim narodom.
Često o bogosluženju razmišljamo kao o vremenu u kojem nam neki propovjednik podsjeća što bi trebali činiti. Međutim, biblijsko bogosluženje nije posvećeno tome što trebamo činiti, to treba biti izvještaj o onome što je Bog učinio. „Čudesima svojim spomen postavi, blag je Jahve i milosrdan.“ (Psalam 111,4) Kada se Izrael sjećao svega što je Bog učinio za njega kao svoj narod, to je jačalo njihov odnos prema Bogu. Ali i više od toga. Božja su djela bila moćna, bili su to događaji koji su mijenjali povijest. Razmišljanje o njima, razvijalo je snagu. Bog će se ponovno umiješati u povijest i promijeniti događaje kako bi bilo bolje! Kada su se Izraelci sjećali onoga što je Bog učinio za njih u prošlosti, Bog je postao za njih stvarnost u sadašnjosti.
Starješina jedne velike crkve je osjetio da njegovo duhovno iskustvo slabi. Iz nekog razloga, nije se mogao povezati s onim što se propovijedalo u crkvi. Njegov se duhovni život s Bogom gasio, tako da je stigao do ivice ponora. Međutim, odlučio je sebi pružiti još jednu priliku. Jednog je nedjeljnog jutra otišao u malu baptističku crkvu.
Nije imao sreće. Pastor je bio negdje na putu, a đakon je nešto čitao s propovjedaonice. Dok se đakon jedva probijao kroz tekst, vjernici su ga s pola pažnje pospano slušali. „A ja sam odlučio da mi ovo bude posljednja prilika“, rekao je starješina samom sebi. Međutim, nešto se čudno događalo dok je i on osjećao kako ga hvata drijemež. Svakih pet ili deset minuta, đakon bi, potpuno neobjašnjivo, podizao pogled i govorio: „Pa, ne znam mnogo o tome, ali u jedno sam siguran Bog je u stanju!“ Onda bi nastavio sljedećih pet ili deset minuta čitati dalje. Zatim bi ponovno rekao: „Pa, ne znam mnogo o tome, ali u jedno sam siguran Bog je u stanju!“
Dvadesetak minuta nakon početka ove propovijedi, starješina je počeo osjećati kako toplina Božje prisutnosti zagrijava njegovo srce. Kasnije je pričao: „Iznenada sam shvatio da je Bog zaista u stanju učiniti sve kako treba! On je u stanju prihvatiti me tamo gdje se nalazim! I još nešto: uopće nije važno tko propovijeda!“ Zaista nije važno koliko je crkva pospana ili koliko je bogosluženje zastarjelo! Ako se budemo sjećali Gospodnjih moćnih djela, On će biti u stanju podići nas iz mrtvih!
Gospode, okreni moje oči od svega što se događa u mome životu i pomozi mi, molim Te, da vidim silna djela koja si učinio za mene! Neka Tvoj karakter i Tvoja djela postanu sadržaj i središte mog života! (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)