„A Samuel uze jedan kamen i postavi ga između Mispe i Ješane i nazva ga imenom Eben Haezer govoreći: ‘Dovde nam je Jahve pomogao.’“ (1. Samuelova 7,12)
Ima mnogo više ohrabrenja za nas u najmanjem blagoslovu koji smo sami primili nego u čitanju životopisa koji opisuju vjeru i iskustva poznatih Božjih ljudi. Ono što smo sami iskusili u vezi s blagoslovima koje smo stekli na temelju Njegovih dragocjenih obećanja, možemo sačuvati u dvoranama slave i bez obzira na to jesmo li bogati ili siromašni, obrazovani ili nepismeni, promatrati i razmišljati o tim dokazima Božje ljubavi.
Svaki dokaz Božje skrbi, dobrote i milosti treba sačuvati kao neprolazno sjećanje u dvoranama slave. Bog bi želio da se Njegova ljubav i obećanja zapišu na tablice naših sjećanja.
Čuvajte dragocjena Božja otkrivenja da nijedno slovo ne bude izbrisano ili zamagljeno.
Kada je Izrael izvojevao velike pobjede pošto je napustio Egipat, bili su postavljeni spomenici da ih podsjećaju na te pobjede. Bog je zapovjedio Mojsiju i Jošui da to učine, da podignu spomenike. Kada su Izraelci izvojevali značajnu pobjedu nad Filistejcima, Samuel je podigao kamen za spomen i nazvao ga Eben Haezer govoreći: „Dovde nam je Jahve pomogao.“
Zar se ne bismo mogli i mi, sjećajući se prošlosti i gledajući nove nevolje i teškoće – čak i stradanja, odricanja i tuge pred sobom – osloboditi potištenosti i, gledajući prošlost, reći: „Dovde nam je Jahve pomogao. Predat ću svoju dušu Njemu kao svojem vjernom Stvoritelju. On će u dan nevolje sačuvati ono što sam Mu povjerio.“
Promatrajmo veličanstvene spomenike, podsjetnike na ono što je Gospodin učinio da bi nas utješio i spasio iz ruke onoga koji razara. Održimo u našem sjećanju svježim sve nježnosti koje nam je učinio – suze koje nam je obrisao, boli koje je ublažio, strahovanja koja je uklonio, brige koje je raspršio, potrebe koje je zadovoljio, blagoslove koje je izlio – i tako nas ojačao za sve što nas očekuje u ostatku našeg hodočasničkog putovanja. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)