„Te su zamijenili slavu besmrtnoga Boga kipovima, to jest slikama smrtnog čovjeka, ptica, četveronožaca i gmazova.“ (Rimljanima 1,23)

Prema Pavlovom mišljenju jedan od najboljih primjera ludosti onih koji su svoja leđa okrenuli bogu jest idolopoklonstvo. Ništa tvrdi on nije iracionalni je od zanemarivanja stvoritelja dok se istodobno obožava slika njegovog stvorenja.

Ova misao nije potekla od Pavla. Izaija, govoreći o čovjeku, piše da on uzima dio drveta i “ogrije se, pali ga da ispeče kruh”, a od ostatka drveta “djelja i boga pred kojim pada ničice, pravi kip i klanja mu se. Polovinom od toga naloži, dakle, oganj, peči meso na žeravi, jede pečenku i siti se, grije se i govori: ‘Ah, grijem se i uživam uz vatru’… Ali od onoga što preostane pravi sebi boga, svoga kumira, pada pred njim ničice i klanja mu se i moli: ‘Spasi me, jer si ti moj bog.'” (Izaija 44,15-17)

Pisac drevne knjige Mudrost Salomonova dodatno tumači ludost štovanja idola. On govori o izradi drvenog idola, bojenju njegovih nesavršenosti crvenom bojom i izradi svetišta za njega. Onda ga on čavlima “pribija na zid”.  Štovatelj idola “mora poduzeti mjere opreza kako bi ga spasio od pada jer dobro zna da si on ne može pomoći jer mu treba pomoć budući da je on samo idol. Ipak, on mu se moli za svoj posjed, ženu i djecu i ima povjerenja obraćati se ovom neživom predmetu, za zdravlje se obraća stvari koja je slaba, za život obraća se stvari koja je mrtva, pomoć traži od nečega što je potpuno bespomoćno, za uspješan put obraća se nečemu što ne može staviti jednu nogu ispred druge.” (12,15-18)

Pavao i drevni Židovi klanjanje idolima smatrali su najvećom ironijom, krajnjem ludošću. Pavao izjavljuje u Rimljanima 1 da je uzrok ovakve ludosti čovjekovo okretanje leđa onome što zna o Bogu. to je plod njihovog pomračenoga uma.

Sada kao suvremeni ljudi dvadeset prvog stoljeća mi vidimo ludost idolopoklonstva. Ili možda i ne? U što mi vjerujemo? Naše stvari? Našu ljepotu? Našu mudrost? Jesmo li samo stvorili još više ludih ideja?

Danas imamo izvrsnu priliku da svatko od nas ispita svoj vlastiti život. Vrijeme je za ozbiljno razmišljanje i ponovno posvećenje Bogu koji je sve stvorio. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)