“A sedmoga dana zapljušte potopne vode po zemlji.” (Postanak 7,10)
Sedam dana nakon što su Noa i njegova obitelj ušli u korablju, nije bilo znaka dolazeće oluje. Ovo je razdoblje bilo ispit njihove vjere. Za vanjski je svijet to bilo vrijeme pobjede. Odgađanje je potvrdilo njihovo vjerovanje da je Noina vijest bila obmana te da potop nikada neće doći. Unatoč tome što su bili svjedoci svečanim prizorima … oni su nastavili sa svojim zabavama i bučnim pijankama, rugajući se čak i jasnim prikazima Božje sile.
Sedmog dana počeli su se nakupljati oblaci. … Uskoro je počela padati kiša. Ljudi su još uvijek uvjeravali sami sebe da nema razloga za uznemirenost. … Neko vrijeme zemlja je sve upijala, a onda je voda počela rasti, i iz dana u dan rasla je sve više. Ljudi su se svakog jutra zgledali u očaju vidjevši da kiša još uvijek pada, i svake noći su primjećivali: ‘Još uvijek pada!’
Ljudi su prvo promatrali uništenje djela vlastitih ruku. Munje s neba uništavale su sjajne građevine, prekrasne vrtove i lugove u kojima su držali svoje kipove, a ruševine su bile razbacane nadaleko. … Strah ljudi i životinja bio je neopisiv. … U tom strašnom trenutku oni su uvidjeli da je prijestup Božjeg zakona prouzročio njihovu propast. Ipak, premda su zbog straha od kazne priznali svoj grijeh, nisu osjećali istinsko pokajanje ili gađenje prema zlu. Da je kazna bila uklonjena, oni bi ponovno prkosili Nebu. (Ellen G. White, Borba i hrabrost)