“Neću vas držati u nejasnoći da se ne bi oslanjali na vlastito mišljenje. Otvrdnuće jednog dijela Izraela traje dok pogani ne uđu u punom broju. Kada to bude, sav će se Izrael spasiti.” (Rimljanima 11,25.26)
Pavao se u Rimljanima 11,25 i dalje obraća neznabošcima. Očito su neki od njih zaključili da za Židove nema nade. Oni su odbacili Evanđelje i ono je predano kršćanima iz neznaboštva. Bog je odbacio židovski narod i izabrao neznabošce. Pavao se protivi upravo ovakvoj vrsti ponosa.
On jasno kaže da je dio (zapravo većina) Židova otvrdnula zbog nevjere. Ali to ne znači da im je Bog zatvorio vrata. Naime Pavao osobno ima veliku nadu kada govori o Izraelu. Istina je da su u ono vrijeme kršćani iz neznaboštva bili u većini u Crkvi, ali nitko nije smio otpisati Židove. Apostol onda nastavlja i izjavljuje: “Sav će se Izrael spasiti.”
Ove posljednje riječi izazvale su velike rasprave. Što je Pavao mislio kada je rekao: “Sav će se Izrael spasiti”? Jedno je sigurno — Bog nikada nikoga neće prisiljavati na spasenje. Pavao u cijeloj Poslanici Rimljanima dokazuje da je spasenje izbor koji zahtijeva prihvaćanje Božjeg besplatnog dara milosti te da se nametanje darova bilo kome protivi Božjoj naravi. Apostol ne naučava univerzalizam.
On je već izrazio nadu da će “neki” iz židovskog naroda biti spašeni (14. redak). Čini se očitim da je on vjerovao kako će neki i dalje odbiti sve napore da ih se spasi. Pavao u 5. retku spominje misao o vjernom Ostatku iz židovskog naroda koji je prihvatio Evanđelje. Gradeći na pojmu Ostatka i shvaćanju da je, premda Evanđelje dolazi od Boga, odgovor vjere još uvijek potreban, apostol zaključuje da svi Židovi koji prihvaćaju Krista u kršćanskoj eri čine “sav Izrael” koji će biti spašen.
Pavao se brinuo za židovski narod. I suvremeni kršćani bi se također trebali brinuti. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)