„Ja, Ivan, brat vaš i suzajedničar u nevolji, kraljevstvu i postojanosti, u Isusu: bijah na otoku zvanu Patmos radi riječi Božje i svjedočanstva Isusova.“ (Otkrivenje 1,9)
Rodio sam se na gornjoj istočnoj strani Manhattna, dok je to područje još bilo siromašno. Odrastao sam u obližnjem predgrađu i odlazio u crkvu u Manhattnu. Ukoliko ste u stanju voziti u gradu New Yorku, uvijek sam mislio, onda ste u stanju voziti bilo gdje. Uživao sam prilikom posjete prijatelja iz druge krajeva zemlje, da ih užasavam vozeći vratolomnom brzinom izlećući iz kolone i vraćajući se u nju. Bio sam siguran da su moje vozačke sposobnosti mnogo veće od bilo čijih, svakako veće od onih koje imaju ljudi koji su naučili voziti u drugim manje zanimljivim dijelovima svijeta.
Međutim, dok sam odrastao, Bog mi je pružio prilike putovati i uvjeriti se da moje vozačko samopouzdanje počiva na prilično ograničenom iskustvu. Iako su vozači u New Yorku brzi i često bezobzirni, ipak ne mogu biti bolji od onih u Parizu i Rimu. Istinitosti radi, nitko se ne može mjeriti s vozačima taksija u Caracasu, u Venezueli.
Za mene su nakon svih iskustava najizazovnija mjesta za vožnju automobilom nekadašnja britanske zemlje u južnoj hemisferi, kao što su Australija, Novi Zeland i Južna Afrika. Ne samo što se tamo vozi lijevom stranom, već vozači sjede na desnom sjedalu i brzine prebacuju lijevom rukom. Zamislite samo da se vozite lijevom stranom i da se onda suočite s prekrasnim britanskim pronalaskom koji je poznat kao kružni tok. Umjesto da se svako zaustavi na raskrižju, u takvim zemljama automobili učestvuju u sveopćoj vožnji ringišpilom, koji vas usisava i onda izbacuje negdje na drugom mjestu, ponekad čak i u izabranom smjeru. Iako sam smatrao da je vožnja u takvim mjestima uživanje, usput sam činio mnoštvo pogrešnih poteza i tako umanjivao svoje samopouzdanje.
Kada je apostol Ivan dobio svoje viđenje na Patmosu nije se nalazio u svoje uobičajenom okolici. Bio je daleko od svoje udobne rutine iz prošlosti. Promjene u njegovom životu obuhvaćale su i iskustva koja on naziva “nevoljama”. Ali, koliko mu god život na Patmosu izgledao težak, znao je da ga je Bog doveo na otok.
Kada se život rutinski odvija, lako nam je pomisliti da se nalazimo za upravljačem i da smo u stanju suočiti se s onim što će se dogoditi. Brzo možemo izgubiti osjećanje da nam je Bog neophodan. I tako, Bog nas ponekad odvodi daleko od našeg uobičajenog tijeka aktivnosti i stavlja na mjesto na kome ćemo potpunije ovisiti o Njemu. Približavajući se kraju vremena, Božji sljedbenici često će se nalaziti u novim i izazovnim okolnostima. Posljedica takvog iskustva ogledati će se u činjenici da će se dosljednije i potpunije oslanjati na Njega, nego ikada prije.
Gospode, pomozi mi da tebe imam na umu u vremenu blagostanja i obilja. Daj mi iskustva, koja će me pripremiti za sve što će se dogoditi, ali mi pomozi da ostanem skroman i ponizan, uvijek svjestan svoje potrebe za Tobom. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)