„A sad oslobođeni od grijeha i postavši sluge Božje, imate plod svoj na posvećenje, a kraj život vječni.“ (Rimljanima 6,22)
Ako su poslušnost i neposlušnost ono oko čega će na kraju morati odlučiti cijeli svijet i ako grešnik sam po svojoj prirodi ne može biti poslušan, tada postoji samo jedna mogućnost. To je odreći se sebe i priznati da ne mogu sam, i shvatiti da je jedini način da postignem poslušnost vjerom i povjerenjem u Onoga koji ima moć da me iznutra promijeni.
Kad gledamo na sebe, shvaćamo kako malo možemo ostvariti. Ali, ne treba da gledamo na sebe, već na Božju moć. To je jedini način za ostvarenje poslušnosti: zajedništvo s Bogom zasnovano na svakodnevnim razgovorima s Njime proizvodit će rodove vjere. Vjera proizvodi rodove Duha. A rodovi Duha rađaju poslušnost. Svi oni proizlaze iz osobne zajednice sa Gospodinom Isusom. Isus je živio svojim životom na ovom svijetu silom svoga Oca, silom koja dolazi odozgo, a ne silom koja se javljala od Njega. Čineći to postao je naš najveći primjer kako da živimo životom vjere. Mi se nikad u svim pojedinostima nećemo izjednačiti s Isusom. On je od početka bio bezgrešan – mi ne. On je bio Sin Božji – mi to nismo. Njemu nikada nije bio potreban Spasitelj – nama jeste. Ali zbog činjenice da nikad nećemo biti kao Isus ne moramo se plašiti da ne možemo biti poslušni kao što je On bio poslušan. Postoji razlika! Oslanjajući se na Isusa, kao što se On oslanjao na svog Oca, možemo zadobiti pobjedu. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)