“Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji dajete desetinu od metvice, komorača i kima, dok zanemarujete najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i vjernost. Ovo je zadnje trebalo činiti, a ono prvo ne propustiti!” (Matej 23,23)
Nije svaka religioznost ujedno i znak pobožnosti. Nisu svi koji odlaze u crkvu ujedno i kršćani. Nije svaka religija na dobro čovjeku. Neki bi ljudi bili daleko bolji bez religije, odnosno bez religije koju ispovijedaju.
Ovo se posebno odnosi na one koje religija čini još surovijima. Sjetimo se ljudi koji jednostavno “eksplodiraju” kada ih tko omete u razmišljanju o životu Isusa Krista. Zatim, možemo se sjetiti i doktrinarnih čistunaca koji postaju mnogo manje nego ljubazni kad se tko ne složi s njihovim vjerovanjem ili tumačenjem Biblije.
Takve je ljude njihova takozvana religija otvrdnula. Oni idu u pogrešnom smjeru. Oni odlaze od Isusa.
Molim vas, nemojte me shvatiti pogrešno! Redovan molitveni život, pravilno tumačenje doktrine, sve je to veoma važno.
“Zašto?” – čujem nekoga kako pita.
Oni koji hode s Isusom trebali bi mu biti najsličniji po ponašanju. Doktrinarna strogost trebala bi nam pomoći da bolje shvatimo Božju ljubav i da je bolje prikažemo na djelu.
Međutim, ako nas bilo koje naše vjersko iskustvo učini tvrđima, tako da postanemo oštriji, nemilosrdniji, onda smo promašili svoj kršćanski cilj – ne djelomično, već potpuno!
Religija Isusa Krista treba nas učiniti milostivijima, a ne oštrijima. Kad ona ne bi tako djelovala, onda bi predstavljala pogrešno iskustvo – i bez obzira kako bismo je nazivali, to ne bi bila Kristova religija. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)