„Vanjsko dvorište hrama mimoiđi, ne mjeri ga jer je dano poganima: gazit će svetim gradom četrdeset i dva mjeseca. I ja ću poslati dva svoja svjedoka da, obučeni u kostrijet, prorokuju tisuću dvjesta i šezdeset dana.“ (Otkrivenje 11,2.3)
Ovog sam se jutra vratio u školu. U gimnaziju, naravno! Da, mislim da sam malo prestar za to, jer sam maturirao 1967. godine. Međutim, ovdje je bio u pitanju viši razred – razred koji je uključivao osposobljavanje za roditeljsku ulogu. Jedno je do moje djece imalo problema s algebrom, a kada sam pogledao udžbenik znao sam i zašto. Jedini je problem bio u tome što je moja kćerka već znala više algebre od mene. I zato, kako pomoći djetetu koje se bori s predmetom o kome vi znate manje od njega? Morate natrag u školu, zar ne?
Nastava je bila zanimljiva. Sabiranje i oduzimanje. Negativni brojevi. Nulte vrijednosti. Predmet je imao nešto zaista privlačno u sebi, iako je bio težak za učenje – u najmanju ruku za neke ljude. Međutim, što je to matematika? To je jednostavno konstruktivni oblik intelektualne igre. Ili je to prozor u dublju stvarnost univerzuma, koji je već postojao prije nego što smo ga mi otkrili?
John Polkinghorne tvrdi da su matematičari otkrivači, a ne pronalazači. Uz pomoć matematike oni istražuju stvarnost koja već postoji. Prosti brojevi su, na primjer, uvijek postojali, čak i prije nego smo zapazili njihovo postojanje. Ali, gdje su bili? Polkinghorne tvrdi da su oni dio fundamentalne strukture svemira, onog svemira koji postoji na dubljem nivou iza naše fizičke stvarnosti. Drugim riječima, svemir sadrži i nešto više od predmeta koje možemo opipati ili promatrati. Istraživanje nam osigurava dokaze da fundamentalna načela, kao što su matematika, istina, ljepota, imaju stvarnost iza koje ljudska bića promatrati i ocjenjivati. Ukoliko su matematičari u pravu, zašto, onda, ne bi mogao postojati Bog, koji premašuje sve što znanost može promatrati ili istraživati?
Polkinghorneov pogled je zadivljujući kada shvatite da je Božje samootkrivenje u Apokalipsi puno brojeva, a dva od njih su vidljiva i u gornjem tekstu. Četrdeset i dva mjeseca,1260 dana, pet mjeseci, 10 dana, vrijeme, dva vremena i pola vremena, predstavljaju neke neobične i nesvakidašnje putove opisivanja protoka vremena. Mi promatramo i mnoštvo, po veličini od sto četrdeset i četiri tisuće do dvjesto milijuna. Kao dodatak tim brojevima, nailazimo i na ponovljenu uporabu prostih brojeva, kao što su tri, četiri, šest, sedam, deset, dvanaest i dvadeset i četiri. Pravilno shvaćene, Knjiga otkrivenja i knjiga prirode svjedoče za istoga Boga – Boga reda usred kaosa, Boga milosti i pravednosti, Boga ljubavi i gnjeva.
Gospode, sve ovo prevazilazi moje sposobnosti shvaćanja. Toliko brojeva u Knjizi otkrivenja! Pomozi mi da danas otkrijem Tvoj red usred mog osobnog kaosa. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)