„U revnosti budite neumorni! Budite gorljivi Duhom! Gospodinu služite!“ (Rimljanima 12,11)
Ima mnogo ljudi koji su obuzeti svojim svjetovnim poslovima i zato ne posvećuju Bogu takvu odanost kakva je potrebna da bi duhovno mogli napredovati. Oni opterećuju mozak, kosti i mišiće do krajnjih granica i opterećuju se teretima koji ih navode da zaborave Boga. Ne vježbaju svoje duhovne snage onako kao što vježbaju svoje tjelesne sposobnosti pa svakoga dana trpe gubitke postajući sve siromašniji nebeskim dobrima.
Postoji još jedna skupina koja trpi gubitke – to su oni koji su nemarni i koriste svoje sposobnosti da udovolje sebi služeći se svojim jezikom, a puštaju svoje mišiće da slabe zbog neuporabe. Oni propuštaju prilike zbog neaktivnosti i ne proslavljaju Boga.
Za svakoga ima nekog posla u ovom našem svijetu. Gospodin dolazi i naše se čekanje ne smije pretvoriti u besposleno sjedenje, već mora biti ispunjeno marljivim radom. Mi ne trebamo sve svoje vrijeme provoditi u razmišljanju i molitvi, niti trebamo trčati, žuriti se i raditi kao da je to propisani uvjet da baštinimo Nebo zanemarujući posvetiti vrijeme njegovanju osobne pobožnosti. Moramo kombinirati razmišljanje i marljivi rad. Kao što je Bog rekao u svojoj Riječi, mi ne smijemo biti „u poslu lijeni, već ognjeni u duhu i služiti Gospodinu.“ Svjetovne aktivnosti ne smiju oduzimati vrijeme u Gospodnjoj službi. Duši je potrebno bogatstvo Božje milosti, a tijelu tjelesne vježbe da bi se obavilo djelo koje se mora obaviti za unapređenje Kristovog evanđelja.
Roditelji trebaju učiti svoju djecu da Gospodin očekuje od njih da budu marljivi radnici, a ne neradnici u Njegovom vinogradu. Svatko treba odigrati svoju ulogu u velikom djelu za ljudski rod. I tako, ukoliko se odvaja dovoljno vremena za molitvu i istraživanje Pisma, neće biti zanemarena svjetiljka duše. Povjereni posao mora se obaviti i svjetiljka duše mora biti zapaljena da gori. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)