“Jao vama kad vas svi ljudi budu hvalili. Ta, isto su tako postupali s lažnim prorocima očevi njihovi!” (Luka 6,26)
Mnoge zbunjuje ovaj današnji tekst. Pa, zar ne bi kršćani trebali biti najbolji građani, najljubazniji susjedi, najuslužniji suradnici? Zašto Isus izriče prokletstvo umjesto blagoslov nad onima o kojima svi dobro svjedoče?
Moramo se podsjetiti da blaženi nisu oni koji su progonjeni zato što su dobri, plemeniti ili požrtvovni. Te osobine cijene i pripadnici nekršćanske kulture. Jedan pisac to potvrđuje: “Vjerojatno nećete biti progonjeni zato što ste dobri…ili plemeniti. I svijet uopće hvali i cijeni one koji su dobri i plemeniti.”
Isti pisac kaže da dobri i plemeniti rijetko bivaju progonjeni, zato što i nekršćani smatraju da su oni slični najboljima iz njihove sredine. Nisu dobri izloženi progonstvu, već pravedni, oni koji žive životom koji je Isus preporučio u blaženstvima. Prava kršćanska pravednost čini da obična ljudska dobrota, obična ljudska plemenitost izgledaju kao stara haljina, prljava i otrcana, iako ugodna za nošenje.
Jedno je biti dobar, a sasvim je nešto drugo biti krotak i ponizan. Jedno je biti ponosan na svoja plemenita dostignuća, a savim je nešto drugo biti siromah u duhu i duboko i iskreno čeznuti za pravednošću koju nam samo Bog može dati.
Moramo se suočiti s time. Blaženstva povlače crtu razdvajanja između načela Sotoninog i načela Kristovog kraljevstva. Svako je obraćenje Kristu jedan čin u velikoj drami vjekovnog sukoba između sila dobra i sila zla.
Ellen G. White to ovako opisuje: “Kad tko prikazuje Kristovu ljubav i ljepotu svetosti, on odvodi podanike Sotoninog kraljevstva i knez zla ustaje da mu se suprotstavi. Progonstvo i poniženje očekuju sve one koji su nadahnuti Kristovim duhom.” (Misli s Gore blagoslova, str. 46) I stoga trebamo biti vrlo oprezni kad svi ljudi počnu dobro govoriti o nama. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)