„U njima se porodi misao: tko bi od njih bio najveći? Isus, poznajući misao njihova srca, prihvati rukom malo dijete i postavi ga pokraj sebe te im reče: ‘Tko primi radi mene ovo malo dijete, mene prima. A tko mene prima, prima onoga koji je mene poslao. Tko je najmanji među vama svima, taj je najveći.’“ (Luka 9,46-48)
Zanimljivo je da je posljednja riječ u Propovijedi na Gori riječ „veliki“. To je posljednja riječ u grčkom tekstu, ali i u Lukinoj verziji priče o dvojici graditelja: „I velika bijaše ruševina te kuće“ (Luka 6,49). Bio je to veliki pad, veliko rušenje, velika propast.
Najzanimljivije je da upravo tu riječ najviše cijene oni koji ne shvaćaju Isusovu poruku, bilo da se radi o Isusovim prijateljima ili o Njegovim neprijateljima.
Želja za veličinom je bila Sotonin problem, jer se on želio izjednačiti s Bogom. Bio je to i problem književnika i farizeja, koji su zahtijevali najbolja mjesta na večernjim skupovima, budući da su goste smještali po ugledu. Željeli su, također, da ih smatraju velikim ljudima u molitvi i postu.
Čak su i učenici željeli biti veliki. Stalno su se prepirali oko toga tko je među njima najveći. Ta ih je raspra obuzimala čak i onda kad je Isus koračao prema križu.
Od samog početka svoje misije, Isus je objavio rat želji za veličinom i nikada se nije umorio upozoravati na njenu štetnost. Zašto? Zato što je želja za veličinom u samom središtu problema grijeha. Jedan je pisac rekao da završna Isusova riječ u Propovijedi na Gori pokazuje da je „jedina prava veličina kod kršćana koji teže za veličinom veličina njihovog pada“.
U Kristovim očima, put prema istinskoj veličini je put službe i poniznosti, put siromaštva u duhu, put gladi i žeđi za pravednošću. Tako se Propovijed završava istom mišlju kojom je i počela. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)