„A govorio je Gospod s Mojsijem licem u lice, kao što govori netko s prijateljem svojim.“ (Izlazak 33,11)
Razmišljajmo nekoliko trenutaka o svojim bliskim prijateljima, u čijem društvu uživamo, koji nas često posjećuju, a i mi njih. Koliko je vremena prošlo od kad smo toj osobi govorili najmanje deset minuta a da za to vrijeme nismo od nje tražili da nam išta učini? O čemu ste razgovarali?
Mnogi ljudi bi možda bez problema govorili nekima od svojih najboljih prijatelja satima a da od njih ništa ne traže. Međutim, kako je sa našim susretima sa Bogom? Koliko vremena je prošlo od kad si razgovarao s Njim najmanje deset minuta, a da od Njega nisi ništa tražio?
Ako je osnovni cilj kršćanskog života zajednica sa Bogom, tada je osnovni cilj molitve razgovor. Pa ipak kako mnogo kršćana smatra molitvu sredstvom pomoću kojeg će steći neke prednosti u uslišenju – prvenstveni cilj im je primanje odgovora. Neki se čak počinju pitati jesu li ili nisu kršćani ako ne prime odgovore koje su tražili. Mi u svojim međuljudskim odnosima razumijemo da je prvenstvena namjera naših razgovora prijateljstvo i razumijevanje, a ne primanje nečega od druge osobe. Mi želimo uživati u društvu svojih prijatelja. Iako su oni koji su nam bliski voljni nam učiniti mnogo toga, i iako se sa sigurnošću nadamo da ćemo primiti oproštenje ako smo ih nečim uvrijedili pa od njih zatražimo oproštaj, naše traženje da nam oni nešto učine nije nikada osnova bilo kakvog trajnog zajedništva.
Ipak, kako često u svojim pokušajima razgovora sa Bogom ograničavamo svoje molitve na zahtjeve za Njegovu pomoć i gubimo blagoslove razgovora – samo zbog prijateljstva – sa Onim tko nas voli, razume i tko je zainteresiran za sve što smatramo vrijednim da Mu kažemo. Ako su naši razgovori sa Bogom bili samo: „Daj mi, oprosti mi,“ hoćemo li pokušati odvojiti deset minuta svakoga dana da Mu govorimo a da ništa od Njega ne tražimo? Možemo li otkriti novu dimenziju molitve koju smo do sada gubili? Odlučimo to već sad. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)