„Prestanite se čuditi, ljubljeni – kao da vam se što neobično događa – požaru koji bjesni među vama da vas iskuša! Naprotiv, radujte se što ste dionici u Kristovim patnjama, da se mognete radovati i veseliti i u čas kad se objavi njegova slava!“ (1. Petrova 4,12.13)

Mi ne uzimamo uvijek u obzir da se posvećenje koje tako iskreno želimo i za koje se tako ozbiljno molimo stječe istinom i Božjom providnošću, i to onako kako to najmanje očekujemo. Kada tražimo radost, nalazimo žalost. Kada očekujemo mir, često nailazimo na nepovjerenje i sumnju jer smo izloženi nevoljama koje ne možemo izbjeći. Ali u tim nevoljama dobivamo odgovor na svoje molitve. Da bismo se očistili, oko nas se mora raspaliti oganj nevolja i naša volja mora biti dovedena u sklad s Božjom voljom.  Bog vidi da je za nas najbolje da budemo izloženi procesu discipline kako bismo mogli postati dostojni i primiti blagoslove za kojima čeznemo.

Ne smijemo se obeshrabriti niti dati mjesta sumnji, ne smijemo misliti da naše molitve prolaze nezapažene. Trebali bismo se s većim pouzdanjem osloniti na Krista, svoj slučaj prepustiti Bogu i dopustiti Njemu da na svoj način odgovori na naše molitve. Bog nije obećao da će izliti svoje blagoslove na nas preko provodnika koje smo Mu mi obilježili.  Božji su planovi uvijek najbolji iako ih uvijek ne uspijevamo raspoznati. Savršenstvo kršćanskog karaktera može se postići samo trudom, sukobima i samoodricanjem. Mi ne računamo uvijek na to i ne smatramo da nam je potreban bolni i često produženi proces čišćenja da bismo se mogli uskladiti s Kristovim likom.

Bog često uslišava naše molitve na najneočekivanije načine.

On nas dovodi u najteži položaj da bi nam otkrio što je u našem srcu. Da bi unaprijedio razvijanje kršćanskih vrlina, On će nas staviti u okolnosti koje će zahtijevati povećani napor s naše strane da bi naša vjera ostala živa i čvrsta.

Imajmo na umu koliko su neizmjerno dragocjeni Božji darovi – vrline Njegovog Duha – i tada se nećemo plašiti napornog procesa kušnje, koliko god bio bolan i ponižavajući. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)