„Neću se postidjeti tada kad budem pazio na zapovijedi tvoje.“ (Psalam 119,6)
U ovom svijetu možemo postati beznadno zbunjeni, a to Sotona želi, ukoliko nastavimo gledati na ono što nas zbunjuje; jer baveći se time, razgovarajući o tome, postajemo obeshrabreni. Kritizirajući druge što su propustili pokazati ljubav, mi ćemo uništiti dragocjenu biljku ljubavi u svojem srcu. Da li sami cijenimo i osjećamo toplinu ljubavi koju je Krist pokazao u svojem životu? Onda je naša dužnost da tu ljubav pokažemo svijetu. Nemojmo imati hrabrosti da se bavimo grijesima koje drugi čine, da ih promatramo i razgovaramo o njima.
Vi možete stvoriti neki nestvarni svijet u svojim mislima, zamišljati idealnu crkvu u kojoj sotonske kušnje nikoga ne navode na zlo; ali to savršenstvo će postojati samo u vašoj mašti.
Ovaj svijet je grešan, a Crkva je prikazana kao njiva na kojoj rastu zajedno i korov i pšenica. Oni trebaju rasti zajedno sve do žetve. Nije naš posao da iskorjenjujemo korov u skladu s ljudskom mudrošću da ne bismo, po Sotoninim prijedlozima, iskorijenili i pšenicu.
Nitko ne bi smio gubiti dragocjene trenutke svojega kratkog života trudeći se da ocijeni nesavršenost takozvanih kršćana.
Nitko među nama nema vremena da to čini. Ukoliko jasno sagledamo kakav karakter kršćani trebaju oblikovati, pa onda ipak vidimo u drugima nešto nespojivo s takvim karakterom, donesimo odluku da ćemo se čvrsto oduprijeti neprijatelju koji nas kuša da se ponašamo na nedosljedan način i kažimo: „Neću ništa učiniti da me se Krist postidi. Još ću revnije proučavati Kristov karakter u kojemu nije bilo nesavršenosti, sebičnosti, nikakve mane ni nedostatka, nikakvog zla, koji nije živio da bi zadovoljio i proslavio sebe, već da proslavi Boga i spasi grešno čovječanstvo. Neću se povoditi za nesavršenim karakterom tih nedosljednih kršćana, pogreške koje oni čine neće me navesti da budem sličan njima. Okrenut ću se dragom Spasitelju kako bih mogao biti sličan Njemu.“ (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)