„Padoh mu pred noge da mu se poklonim. A on će mi: ‘Nipošto! Sluga sam kao i ti i braća tvoja koja imaju svjedočanstvo Isusovo. Bogu se pokloni!’ Jer svjedočanstvo Isusovo duh je proročki.“ (Otkrivenje 19,10)
Prisutnost živih proroka je obilježavala povijest Izraelskog naroda. Vjerovalo se da su njihova viđenja i svjedočanstva rezultat neposrednih susreta s Bogom. Prisutnost živog proroka bila je izazovna, ali je pružala i veliku sigurnost. U dodiru s prorokom, narod je mogao osjećati snažnu sigurnost u Božje neposredno vodstvo u mnogim teškim trenucima kroz koje su prolazili. Oni su mogli rješavati teološke i praktične probleme uz njegovo proročansko usmjeravanje.
Međutim, što kada utihne živi glas? Što kada Crkva više nema priliku trenutne probleme iznijeti pred Boga i dobiti Njegovo neposredno i sigurno vodstvo? Iako kao vjernici možemo upotrebljavati njihove spise, uvijek se može postaviti pitanje upotrebljivosti posebnih savjeta u neko novom i svakako drugačijem slučaju. Crkva, navikla na živi Božji glas, sada se mora suočavati sa spisima pokojnih proroka.
Kako izvući žive pouke iz spisa pokojnog proroka? Da bismo pravilno pristupili spisima mrtvih proroka, kao što je to apostol Ivan, moramo na prvom mjestu ozbiljno uzeti u obzir vrijeme, mjesto i okolnosti koje su dovele do pisanja dokumenta. Spisi mrtvih proroka su uvijek dostojni ulaganja našeg vremena i naše pažnje.
Gospode, hvala Ti što si nam usadio želju da upoznamo Tvoju volju i Tvoje puteve. Ovaj tjedan želimo uložiti mnogo vremena u proučavanje Tvoje riječi. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)