“Tada Isus održa besjedu narodu i svojim učenicima te im reče: Na Mojsijevu stolicu zasjeli su književnici i farizeji. Vršite i držite sve što vam reknu, ali se ne ravnajte po njihovim djelima, jer govore, a ne vrše!” (Matej 23,1-3)
Mnogo je lakše propovijedati nego činiti. Svaki roditelj to dobro zna; svaki muž i svaka žena, svaki pastor i poslodavac. Međutim, činiti je najvažnije. Činiti je ono što se traži. Ipak, nekako mi se čini da bih ja radije propovijedao.
I farizeji su to radije činili. Mnoge su njihove ideje bile vrlo korisne i dobre, ali nisu uspijevali ostvariti duh svoje religije. Držali su zakon i formalno obavljali svoje vjerske dužnosti, ali im je često nedostajala unutarnja dubina.
To je bio problem i s njihovim molitvama (Matej 6,5). Molili su se, ali ne zato što su htjeli razgovarati s Bogom, već zato da ih drugi smatraju ljudima molitve.
Važan problem s kojim se mi danas suočavamo ponekad je naša sklonost da se ponašamo kao i negdašnji farizeji, da nastupamo iz istih pobuda. I mi se ponekad molimo da bismo izazvali vanjske učinke. I mi smo ponekad u kušnji da se trudimo biti poznati kao ljudi molitve, kao duhovne osobe. Isus u Propovijedi na Gori kaže da izvor takvih želja nije u Bogu. U molitvi ne smijemo misliti na sebe ili na svoj ugled, već na Onoga kojemu se molimo. Možda se mi ne molimo razmetljivo na uličnim raskršćima niti trubimo u trubu kako bi svi znali da je došlo vrijeme da se molimo, ali ponekad objavljujemo, kao usputno, da smo umorni jer smo ustali u tri sata da se borimo s Bogom u molitvi. Takva je taktika lukavija, ali nije ništa bolja.
Drugi padaju u farizejski ponor prilikom svojih javnih molitava u crkvi. Oni vole kada drugi hvale njihove prekrasne molitve. Prilikom javnih kao i osobnih molitava važno je da dolaze iz srca. Mnogo je važnije da budu iskrene, nego prekrasne. Odlučujuće je da budu upućene Bogu, a ne okolnim slušateljima.
Gospode, kao nekada Tvoji učenici i mi tražimo od Tebe: “Nauči nas moliti!” (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)