“S kraljevstvom je nebeskim kao s blagom što sakriveno leži u polju. Kad ga netko pronađe, sakrije ga te, pun radosti, ode da proda sve što ima i kupi ono polje.” (Matej 13,44)
Čuvanje blaga je uvijek predstavljalo problem. Posebno se to odnosi na negdašnji svijet u kojemu nije bilo sigurnih banaka ni pouzdanih skrovišta. Neki, kao u našoj priči, zakopavali su svoje blago u zemlju i onda umirali nikome ne otkrivajući svoju tajnu.
Isus naglašava prolaznost blaga u Evanđelju po Mateju 6,19.20. Čineći to, spominje tri osnovna izvora bogaćenja u Palestini. Prvo, govori nam da se ne uzdamo u blago koje mogu uništiti moljci. U staroj Palestini, imanje ljudi često se sastojalo od skupocjene odjeće. Kada je Gehazi, Elizejev sluga, htio naplatiti honorar od Naamana koji je bio izliječen od gube, zatražio je talanat srebra i dvoje haljine (2. Kraljevi 5,22). I Akana je u kušnju doveo prekrasan babilonski plašt (Jošua 7,21). Međutim, Isus opominje, takvo blago nije trajne prirode, jer ga moljci mogu pojesti čak i kad se nalazi u riznici.
Drugo, Isus nas opominje da se ne uzdamo u ono što može zahrđati ili biti izgriženo od moljaca (Matej 6,19). Blago mogu pojesti moljci, miševi, može ga izgristi hrđa. Hrana u skladištu nije u starom svijetu bila siguran izvor bogatstva.
Treće, Isus ističe da blago koje nisu pojeli moljci, koje nije izjela hrđa, mogu odnijeti lopovi. Pljačka je u Palestini bila stalno prisutna opasnost, jer su zidovi većine domova bili načinjeni od pečene ilovače. Trebalo je, dakle, da lopov samo prokopa zid. Zamislite iznenađenje vlasnika kada zatekne ne samo novu rupu u zidu već i prazne sanduke u kojima je čuvao svoje blago!
Danas imamo na raspolaganju tisuće boljih načina da sačuvamo svoje blago. Ali, ni oni nisu dovoljno dobri. Osim toga, ukoliko naše blago i ne nestane, nestat će nas. Isusov je savjet i danas isto tako dragocjen kao i prije dvije tisuće godina. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)