„Zato nemaš isprike – tko god ti bio – o čovječe koji sudiš, jer u čem sudiš drugom, ti samog sebe osuđuješ, budući da ti, suče, običavaš činiti isto.“ (Rimljanima 2,1)
Lako je osjećati se nadmoćan. Uostalom ja ne činim onu vrstu grijeha koje je Pavao nabrojio u prvom poglavlju. Naime, u usporedbi s tim ološem, ja sam prilično dobar.
Upravo je ovo stav koji Pavao napada u prvoj polovini Rimljanima 2. u drugom dijelu prvog poglavlja on je prikazao one koji otvoreno griješe. Njegov opis potiče one u prvim „crkvenim redovima“ da što glasnije viču „amen“. Ali upravo ovakav stav moralne nadmoći Pavao sada napada u Rimljanima 2,1-16.
Apostol neumoljivo dolazi do zaključka da su svi sagriješili (Rimljanima 3,23). On se bavi onima koje neki smatraju stvarnim grešnicima, a tim se pristupom pridobivaju moralisti. Oni su stali na Pavlovu stranu. Međutim, u trenutku kad ih je sasvim pridobio na svoju stranu, on svoje cijevi okreće protiv njih.
I oni su, ističe on, grešnici. Naravno, oni su dobri članovi crkve. Oni ne razotkrivaju sve svoje prljavo rublje. Ne, njihovi su grijesi – grijesi svetaca. U usporedbi s doista zlim ljudima oni se čine dobri u vlastitim očima.
Ali – upravo je to Pavlova misao – oni ne izgledaju tako dobri u Božjim očima. Njihov osjećaj moralne nadmoći također je grijeh, čak ako ga oni ne vide. Ovakvi ljudi pate od grijeha samoproglašene dobrote, najbeznadnijeg od svih grijeha. Ovakva dobrota ne osjeća potrebu za pokajanjem ili traganjem za Božjom milošću.
Tako Rimljanima 2 znači veliki pomak u Pavlovom dokazu. Završivši govor o prostitutkama, nastranima i kradljivcima, on je sada spreman za članove crkve.
Jeste li vi spremni? Pavao želi s vama razgovarati, dragi članovi crkve. On želi i vas probuditi.
Apostol želi da svi mi prepoznamo dubinu osobnog grijeha. On nas potiče da vidimo varavost i dubinu naših grijeha kako bismo mogli prepoznati Njegove ponude spasenja i naše potrebe za Njim bez obzira kako „dobri“ izgledali u vlastitim očima. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)