„Četvrti izli svoju čašu na sunce. I suncu je dano da pali ljude ognjem. I silna je žega palila ljude te su hulili ime Boga koji ima vlast nad tim zlima, ali se ne obratiše da mu slavu dadu.“ (Otkrivenje 8.9)

Ima ljudi koji vjeruju da televizijski programi, oglasi i filmovi smanjuju kvalitetu stvarnog života. Izgleda kao da se stvarni život ne može takmičiti s Hollywoodom. Samo jedan sat gledanja televizije donosi obično više uzbuđenja, više čudnih preokreta, više romantičnih događaja nego što ih većina ljudi doživi tijekom cijelog desetljeća. U to nije uračunato petnaestak minuta reklama koje svakoga podsjećaju što mu sve nedostaje u stvarnom životu.

Zbog takvih slika, načinjenih ljudskom rukom, ljudima postaje teško pogledati prema nebu, prema moru ili prema šumama s divljenjem koje svako od tih čuda zaslužuje. Medijske slike izgledaju im mnogo zanimljivije. U stvarnom životu događaju se čudni, istinski, nesvakidašnji, pa čak i nevjerojatni događaji. Oni se događaju raštrkano usred vrteške života, umetnuti u svakodnevna zbivanja. Uspoređeni s blistavom lepezom iskustava koja se pojavljuju na ekranu televizora, događaji stvarnog života izgledaju nedovoljno značajni da se o njima povede računa.

Čovjek se danas pita što sve Bog treba učiniti kako bi dopro do većine ljudi u suvremenom svijetu. Da to možda ne zahtjeva nešto tako veliko i značajno kao što su posljednjih sedam zala? Ili čak ni to ne bi moglo pokrenuti fanatike vizualnih fikcija? Gornji nas tekst uvjerava da će Bog učiniti sve što do Njega stoji kako bi nas vratio u stvarnost.

Sjaj tih lažnih slika izblijedi prije ili kasnije. Kada se to dogodi, moramo proizvesti nešto još spektakularnije kako bismo izazvali isti efekt. I na kraju ostajemo razočarani trkom za sve većim i boljim slikama koje stvarno i ne mogu biti veće i bolje. Kada se umorimo od onoga što bi nas trebalo smiriti, počinjemo tražiti nešto stvarno, nešto što se ne može nadmašiti. I upravo u tom trenutku počinjemo tražiti Boga.

Ljudi koji imaju sve na kraju ostaju očajni. Njihovi društveni odnosi se kidaju, jer su cijeloga života trčali za nečim što životu ne daje stvarno značenje. Moraju se suočiti sa stvarnošću da je postotak smrtnosti stopostotan. U nekom trenutku mi svi moramo se suočiti sa svojim ograničenostima i potražiti nešto vječno. U svijetu koji je pun “prividne stvarnosti” veoma je teško pronaći nešto stvarno – ili čak i samo težiti za nečim stvarnim.

Bog nam ponekad dozvoljava doživljavanje svega onoga što smatramo da će nas učiniti sretnima, kako bismo u očajanju konačno potražili i Onoga koji nas stvarno može učiniti sretnima. Žalosno je u svemu tome što su neki učinili sve kako bi postali tako tvrdokorni, da čak i Bože najglasnije opomene (sedam zala) ne mogu privući njihovu pažnju.

Gospode, pomozi mi da učinim sve što je neophodno kako bi već danas moja pažnja bila na Tvojoj strani! (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)