„S njim smo dakle pokopani krštenjem u smrt, da kao što uskrsnu Krist od mrtvih slavom Očevom, tako i mi u novom životu da hodimo.“ (Rimljanima 6,4)
U Starom zavjetu postojalo je mnoštvo obreda. U Novom postoje samo tri – vjenčanje, krštenje i večera Gospodnja. I vjenčanje, koje potječe od stvaranja, i Večera Gospodnja, koja u stvari poječe od Pashe, javljaju se iz starozavjetnih vremena.
U Novom zavjetu dodano je krštenje. Postoje ljudi koji osjećaju da se nešto događa s osobom prilikom krštenja – da se ta osoba na neki način obredom mijenja. Sveto pismo to ne uči, već pokazuje da krštenjem jednostavno vanjskim obredom objavljujemo ono što se zbilo u unutrašnjosti.
Ljudi koji su očekivali da će im krštenje nešto pomoći u promjeni života i oslobođenju od grijeha često su bili razočarani.
Jednom sam pošao u posjetu gospođi koja je izjavila: „Ne govorite mi o krštenju! Krštena sam tri puta i nijedno od tih krštenja nije vrijedilo!“ Ona je to svela na nivo cijepljenja! Krštenje uopće nije predviđeno da nekome ubrizga otpornost protiv grijeha i iskušenja. Značaj krštenja krije se u simbolu. Samo krštenje nije zamjena za obraćenje ili novorođenje. Novi život s Kristom mora već otpočeti, a krštenje dobiva svoj značaj ako se njime jednim vanjskim znakom obznanjuje drugima ono što se već dogodilo ili otpočelo u unutrašnjosti. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)