“U vjeri umriješe svi ovi ne primivši što je obećano, već to izdaleka vidješe i pozdraviše te priznadoše da su ‘tuđinci i putnici na zemlji’. A sad, oni teže za boljom, to jest za nebeskom ‘domovinom’.” (Hebrejima 11,13-16)
Jedno je postaviti sebi dobre ciljeve i prioritete, a nešto je sasvim drugo praktično ih ostvariti. Možda je najvažnije u praktičnom ostvarivanju prioriteta shvaćanje da smo samo putnici i došljaci u ovom životu, prolaznici na ovoj Zemlji. Kao i junaci iz jedanaestog poglavlja Poslanice Hebrejima, kao putnici i došljaci na ovoj Zemlji mi čeznemo za boljom zemljom. Jedna od mojih najomiljenijih pjesama utemeljena je na toj misli:
“Na raskršću svijeta i pravaca svih,
Kraj putnika mnogih i dobrih i zlih,
Na koju ću stranu kroz čudan taj splet,
Da odmor svoj nađem i pravi svoj svijet?
– Tamo gdje je naš Gospod sad,
Na Nebu me čeka moj željeni Grad!U buri života, na raskršću tom,
U Kristu je zaklon i staza za dom!
U Njemu je odmor za umorne sve,
Spasenje i radost za izgubljene!
– Tamo gdje je naš Gospod sad,
Na Nebu nas čeka naš željeni Grad!
U najpotpunijem smislu te riječi, ova zemlja nije naš dom. Mi prolazimo ovom zemljom pod budnim okom našeg Gospoda i idemo k ostvarenju naše vječne nade. To nam motrište omogućuje da sve drugo u našem životu stavimo na njegovo pravo mjesto, uključujući i naše blago. Iznenada shvaćamo da nismo trajni vlasnici onoga što imamo, pa čak ni svojih sposobnosti. Kršćanin shvaća da sve pripada Bogu i da je on samo povjerenik za jedno kratko vrijeme.
Nekršćani vjeruju da su vlasnici svega. Upravo zato svoje prioritete vezuju uz stvari. Kao kršćani mi znamo da nam je Bog samo pozajmio sposobnosti i imanje da bismo radili za Njega. Mi ne stavljamo stvari u središte svoga postojanja. Stoga možemo ići naprijed, pitajući se samo kako se uključiti u službu Bogu. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)