“’Zato se ne bojte! Ja ću se brinuti za vas i za vašu djecu.’ Tako ih je smirio ljubeznim riječima.” (Postanak 50,21)

Jakovljevi sinovi vratili su se svojem ocu s radosnom viješću: “Josip je živ i čak vlada nad svom zemljom egipatskom!” (Postanak 45,26) U prvi trenutak je stari čovjek zanijemio, nije mogao vjerovati onome što je čuo, ali su njihove riječi izazivale nemoć njegovog srca. Međutim, kada je vidio kola i karavanu natovarenih životinja i kada je Benjamin ponovno stao pred njega, osjetio je sigurnost i u punini svoje radosti uskliknuo: “Sin moj Josip još je živ! Moram poći i vidjeti ga prije nego umrem!” (redak 28) Braća su onda priznala ocu svoje djelo i zatražila njegov oprost za svoje okrutno postupanje prema Josipu. Jakov nije sumnjao da su sposobni učiniti takvo okrutno djelo, ali je vidio da je Bog sve izveo na dobro pa je oprostio svojoj grešnoj djeci i dao im svoj blagoslov. …

U noćnom viđenju Jakovu su upućene božanske riječi: “Ne boj se sići u Egipat, jer ću ondje od tebe proizvesti velik narod. Ja ću sići u Egipat s tobom i sam ću te vratiti ovamo; a Josip će ti svojom rukom oči zaklopiti.” (Postanak 46,3.4)

Susret Josipa i njegovog oca bio je vrlo ganutljiv. Josip je sišao sa svojih kola i potrčao ususret svojem ocu. Zagrlili su se i zajedno plakali. “Onda Izrael reče Josipu: ‘Sada, pošto sam rođenim očima vidio da si još živ, mogu umrijeti.’” (redak 30)

Jakovljeve posljednje godine bile su najmirnije. Njegovi sinovi napustili su svoje zle putove, Josip mu se vratio i okružio ga svakom udobnošću koju mu je mogao omogućiti visoki egipatski službenik; okružen svojom djecom, spokojno i smireno pošao je u grob.

Kratko vrijeme prije svoje smrti, okupio je svoju djecu oko sebe da im podijeli svoje blagoslove i da čuju njegove posljednje savjete. I dok im se obraćao posljednji put, na njega se spustio Božji Duh pa im je iznio njihov osobni život u prošlosti i zatim izrekao i proročanstva koja su sezala daleko u budućnost. …

Jakov je bio otac pun ljubavi. Nije njegovao odbojne osjećaje prema svojoj ožalošćenoj djeci. On im je već odavno oprostio. Volio ih je sve do kraja. Ali Bog je Duhom proroštva uzdigao Jakovljeve misli iznad njegovih prirodnih osjećaja. U njegovim posljednjim trenucima anđeli su bili svuda oko njega i na njemu je počivala Božja sila. (Signs of the Times, 5. Veljače 1880.)