“Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.” (Galaćanima 2,20)
Riječ “raspeće” dolazi od latinskog i znači “fiksiran na križ”. Bila je to drevna metoda pogubljenja u kojoj su ruke i noge žrtve vezane i prikovane na križ. Bila je to jedna od najbolnijih i najsramotnijih metoda smrtne kazne, i kao takva prvenstveno je bila rezervirana za izdajice, zarobljene vojske, robove i najgore zločince.
Mnogi kršćani nose simbol “križa” utisnut na svojim Biblijama ili koji visi oko vrata. Ali malo ih je istražilo dubinu užasa ovog oblika pogubljenja. Razapinjanje je najvjerojatnije počelo kod Perzijanaca, ali se kasnije proširilo na Asirce, Skite, Kartažane, Germane, Kelte i Britance. Ovu praksu je nastavio Aleksandar Veliki, a rimska su razapinjanja na križ uskoro postala uobičajena.
Rimljani su žrtvu obično tukli i mučili, a zatim su zarobljenike tjerali da sami nose svoj križ do mjesta raspeća. Nakon vezanja ruku i nogu i pribijanja zločinca grubim željeznim klinovima na drveni križ, ispod nogu je postavljena mala platforma kako bi se žrtvi omogućilo da se pridigne i bolno udahne, produžujući tako patnju i odgađajući smrt. Bez potpore, žrtva bi cijela visjela na zapešćima probijenim čavlima, ozbiljno ograničavajući disanje i cirkulaciju. Ponekad bi se milosrđe pokazivalo lomljenjem žrtvi nogu, uzrokujući brzu smrt. Kao sredstvo odvraćanja od zločina, razapinjanje se obično provodilo na javnim mjestima, s kaznenim prijavama koje su bile istaknute na križu iznad glave žrtve.
Isus je razapet s ovim objavljenim riječima: “Kralj židovski” (Marko 15,26). Pogubljen je na dobro vidljivom mjestu. Ljudi su mu se rugali. Smijali su mu se, prezirali ga i mahali glavama. “Druge je spasio”, rekli su, “sebe ne može spasiti” (31. stih). Kako istinito. Isus je odlučio ostati na tom drvenom križu kako bi “spasio druge”. Hoćete li ga prihvatiti kao svog Spasitelja? (Amazing Facts Daily Devotional)