“Da, Sin čovječji došao je da traži i spasi što je izgubljeno.” (Luka 19,10)
Od svega na svijetu najlakše je izokrenuti neku rečenicu. Posebno se to odnosi na peto blaženstvo. Mnogi ga čitaju kao da glasi: “Ako budem milostiv, ako budem oprostio drugima, i Bog će biti milostiv prema meni, i On će meni oprostiti!” Ukratko, ako ja budem milostiv prema drugima, Bog će tada, ali ne i prije toga, biti milostiv prema meni.
Problem s ovim načinom razmišljanja je u tome što se on protivi cjelokupnom pristupu Pisma. On ne uzima u obzir moju potpunu izgubljenost, moju potpunu beznadnost. On propušta da uvidi težinu problema grijeha.
Biblija opisuje Boga koji u svojoj milosti uvijek prvi pokreće proces, uvijek prvi polazi da pomogne onima koji su izgubljeni – čak i prije no što postanu svjesni da su izgubljeni.
Bog je prvi počeo tražiti Adama i Evu nakon njihovog pada u grijeh. Bog je taj koji je prvi pošao tražiti izgubljenu ovcu i izgubljeni novčić (Luka 15), Otac je prvi krenuo razgovarati sa starijim bratom izgubljenog sina.
Bog je toliko volio svijet da je ponudio svoga jedinog Sina; Sin je toliko volio ljude da je došao “tražiti i spasiti” sve one kojima je bila izrečena smrtna presuda…
Prema tome, ja nisam milostiv zato što se želim spasiti. Ne! Kao kršćanin, ja sam milostiv zato što sam već spašen! Mene je Bog svake milosti izbavio iz ponora grijeha i smrti.
A posljedica? Ja želim iz cijeloga srca biti milostiv u svom svakodnevnom životu. Ja želim drugima dijeliti dar Božje milosti. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)