„Zaista, zaista, kažem ti: mi govorimo, što znamo, i mi svjedočimo, što vidjesmo…“ (Ivan 3,11)
Zamislite sa mnom zajedno scenu u sudnici. Ulazi optuženik a zatim tužitelj i branitelj zauzimaju svoja mjesta. Ulazi sudac i otpočinje zasjedanje. Pozvan je prvi svjedok. On ulazi i zauzima svoje mjesto. Otpočinju pitanja: „Gdje ste se nalazili u deset sati uvečer dvadeset sedmog listopada?“
Tišina.
„Pitao sam gdje ste se nalazili uvečer dvadeset sedmog?“
I dalje tišina.
Sudac sada pita: „Zašto ne odgovarate na pitanje?“
„Pa“, kaže svjedok na kraju, „smatram da je dovoljno da budem tihi svjedok. Trebalo bi već samom mojom pojavom ovdje u sudnici da svima bude jasno što mislim o ovom slučaju. Mislim da je to dovoljno. Ne volim odgovarati na pitanja, jer mogu dati pogrešan odgovor ili nešto slično. Više volim bit tihi svjedok!“
Sudac šalje prvog nazovi svjedoka iz sudnice i poziva drugog. I njega uvode, i on zauzima svoje mjesto. Suđenje se nastavlja.
„Gdje ste se nalazili u deset sati uvečer dvadeset sedmog listopada?“
„Kod kuće u krevetu.“
„Da li ste čuli ili vidjeli nešto neobično?“
„Ne, jer ne samo što sam bio u krevetu, nego su bile navučene i zavjese, svjetla pogašena, a glava mi je bila ispod jastuka i čvrsto sam spavao. Nisam mogao vidjeti ili čuti bilo što!“
„I vi se još nazivate svjedokom?“
Većina kršćana danas nalik je jednom ili drugom od ova dva svjedoka. Oni ili odlučuju ostati tihi svjedoci ili nemaju ništa reći. A zbog svega toga njihovo svjedočenje za Krista je nedjelotvorno. Tek kada postanemo osobno povedeni u zajednicu s Isusom Kristom, i zatim nam se pruži mogućnost da damo osobno svjedočanstvo i kad ga budemo dali svojim utjecajem – da i svojim riječima – tek tada postajemo djelotvorni svjedoci za Njega. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)