“A ti kad postiš, namaži glavu i umij lice da te ne vide ljudi gdje postiš, nego Otac tvoj, koji je u tajnosti. I Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.” (Matej 6,17.18)
Možda je najznačajnija činjenica za sve nas, posebno za mnoge protestante, da je Isus uopće preporučio post. Post je djelo vjere koje najlakše podliježe izopačavanju.
Sjetimo se samo mehaničkog posta Hebreja! Sjetimo se strogih pravila o postu u vrijeme srednjovjekovne Crkve!
Zapazimo da Isus nije rekao da ne postimo, već “kada postimo “! On je očekivao od svojih učenika post, kao što je očekivao od njih da daju milostinju i da mole.
Svakako da su vjernici prve Crkve postili prije no što su donosili važne odluke, da su postili uz molitvu. Pravi odgovor na zlouporabu posta nije odlaženje u drugu krajnost, nije njegovo odbacivanje, već primjena na takav način da on donese željene duhovne rezultate.
U skladu s vremenom u kojemu živimo, mislim da bismo morali više razmišljati o postu. Oni koji čeznu za obnovom i probuđenjem, koji se žele reformirati, trebali bi postu dati značajnije mjesto u svom životu.
Post se ne smije pretvoriti u formalizam, u mehanički događaj koji će se periodično ponavljati. Sasvim suprotno tome, post treba obavljati u izuzetnim prilikama kada nam je potreban bistar um i čisto srce dok cijelom dušom tražimo Gospoda.
Post se ne smije promatrati kao ulog koji donosi božansku nagradu. Post nije sam sebi svrha. Umjesto toga, post je fizičko sredstvo da se postignu duhovni rezultati dok se duša bori sama sa sobom i s Bogom. Post je obično odustajanje od hrane ili određene vrste hrane tijekom jednog dana, ali pravi post može biti i odustajanje od nekih aktivnosti. Svrha posta je da proširi kanale naše veze s Bogom, tako da se možemo uspješnije sresti s njime u molitvi i razmišljanju. Bog želi da se srećemo s Njime u kritičnim trenucima i na raskrižjima svoga života. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)