„Ponizio je sam sebe postavši poslušan do smrti, do smrti na križu.“ (Filibljanima 2,8)
U Kristovim danima razapinjanje na križ Rimljani su koristili za zastrašivanje mogućih zločinaca. Kriminalci su bili razapinjani na javnim mjestima, gdje ih je moglo vidjeti mnoštvo ljudi. Nije bilo tkanine milosti omotane oko tijela kako je umjetnici slikaju. Postoje podaci da su u nekim slučajevima žrtve bile položene na križ poprijeko, a ogromne metalne šipke zabijane u prostor iznad pete, između kosti i Ahilove tetive. Bile su zabijene u križ takvom snagom da su u nekim slučajevima arheolozi u grobovima zajedno s tijelom pronašli i velike komade drveta, koje su ispale s klinovima, kad se tijelo skidalo s križa.
Pošto bi vojnici ovako prikucali poprijeko žrtve, okrenuli bih ih i pribili im ruke kroz dlanove. Otkrit ćete da ako samo stanete uza zid nekoliko trenutaka u tako zgrčenom položaju mišići će vas početi boljeti. (I kao da to nije bilo dovoljno, neki bi mučitelj probio klinom i spolne organe). Zatim bi spustili križ u rupu koja je već bila pripremljena, a velika gomila svijeta prolazila bi i promatrala.
Možete li sebi predstaviti Isusa kako tamo visi? Isusa, Onoga koji je stvorio ljude koji su Ga razapeli?
Međutim, postojalo je nešto drugo što je bilo još teže. Patnja koju je Isus podnosio zbog tereta grijeha cijelog svijeta bila je tako velika da skoro i nije osjećao svoje tjelesne bolove. Osjećanje da je zbog grijeha odvojen od zajednice sa svojim Ocem bilo Mu je nepodnošljivo i ono je slomilo Njegovo srce. Promatranjem Kristovog križa grešnici dobivaju blijedu sliku cijene koja je plaćena za njihovo spasenje i počinju razumijevati Kristovu pravednost. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)