“Vjerom Mojsije, kad odraste, odbi da ga nazivaju sinom faraonove kćeri. Radije je odabrao da bude zlostavljan zajedno s Božjim narodom nego da ima časovito grešno uživanje.” (Hebrejima 11,24.25)
U egipatskim školama Mojsije je stekao najviše građansko i vojničko obrazovanje. Obdaren velikom osobnom privlačnošću, plemenite pojave i stasa, profinjenog duha, kneževskog držanja i slavan kao vojskovođa, postao je ponos kraljevstva.
Prema egipatskim zakonima, svi oni koji su trebali sjesti na faraonovo prijestolje morali su postati članovi svećeničke kaste, a Mojsije je, kao zakoniti prestolonasljednik, trebao upoznati tajne nacionalne religije. Ova je dužnost prepuštena svećenicima.
Međutim, premda je on bio neumoran i revan učenik, nisu ga mogli pridobiti da sudjeluje u obožavanju bogova. On je bio nepokolebljiv u svojoj odluci da ne obožava nikoga osim jednog Boga, Stvoritelja neba i zemlje. …
Mojsije je bio osposobljen da zauzme istaknuto mjesto među velikanima na Zemlji, da blista na dvoru najslavnijeg kraljevstva i drži žezlo njegove sile. Njegova umna snaga uzdiže ga iznad velikih ljudi svih vjekova. Kao povjesničar, pjesnik, filozof, vojni zapovjednik i zakonodavac, njemu nema ravna. Ipak, premda je svijet bio pred njim, imao je moralne snage da odbije laskavu priliku da stekne bogatstvo, veličinu i slavu. …
Mojsije je bio poučen konačnoj nagradi koju će primiti ponizni i poslušni Božji sluge, i svjetovni je dobitak u usporedbi s njom postao beznačajan. Veličanstvene faraonove palače i kraljevsko prijestolje koristili su kao mamac za Mojsija, ali on je znao da se u tim kraljevskim odajama nalaze grešna zadovoljstva zbog kojih čovjek zaboravlja Boga. On je gledao iznad blistave palače, iznad kraljevske krune na visoke časti koje će primiti sveci Svevišnjega u kraljevstvu neuprljanom grijehom. Vjerom je vidio neprolaznu krunu koju će Kralj Neba staviti na glave pobjednika. (Ellen G. White, Borba i hrabrost)