“… I to pravednost Božja po vjeri u Isusa Krista za sve koji vjeruju.” (Rimljanima 3,22)
S Rimljanima 3,22 stigli smo do središnjeg dijela Pavlovog dokaza u Poslanici Rimljanima. 21. redak kaže da je Bog pokazao pravednost “nezavisno od Zakona”. Ovo je negativna strana, ono što pravednost nije. Ali s 22. retkom stigli smo do pozitivnog objašnjenja o kojem je Pavao želio govoriti još od Rimljanima 1,16.17.
U tom ulomku Pavao je rekao da se ne “stidi Evanđelja, jer je ono sila Božja za spasenje svakomu vjerniku, kako, u prvom redu, Židovu tako Grku. Jer u njemu se očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru.”
Pavao se nije zaustavio da objasni svoju misao jer je prvo morao obaviti drugu zadaću. Želio je razjasniti da svatko treba Božju pravednost i da je ne možemo steći nekim ljudskim stanjem ili ostvarenjem, ni rođenjem u narodu zavjeta, niti posjedovanjem ili vršenjem Zakona.
Budući da je funkcija Zakona ukazivati na grijeh (Rimljanima 3,20), on nije mogao spasiti već samo osuditi. Svi, čak i Židovi koji su pohađali sinagogu, bili su osuđeni, bez iznimke.
Sada kad je iznio ove misli, Pavao može nastaviti sa svojom izjavom o Evanđelju pravednosti po vjeri o kojem je govorio u Rimljanima 1,16.17. Sada je spreman objasniti što je mislio reći ovim izrazom. A svi mi trebamo biti spremni slušati jer nema nade izvan Božje milostive ponude.
Pravednost je važna riječ u Rimljanima a spominje se više od trideset puta. Šest puta rabi se u 1. Korinćanima i Evanđelju po Mateju. Izraz “pravednost Božja” ili “pravednost od Boga” može se odnositi ili na Božji karakter ili Njegov dar. U kontekstu Rimljanima 3,21.22 misli se na pravednost koju je Bog osigurao i nudi onima koji imaju vjeru u Krista. Za Pavla je ova pravednost najveća potreba čovječanstva. Stoga se ona nalazi u samom središtu njegovog propovijedanja Radosne vijesti. To je sama bit njegovog razumijevanja Evanđelja. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)