„A kad se navrši tisuću godina, Sotona će iz svoga zatvora biti pušten: izići će zavesti narode sa četiri kraja zemlje, Goga i Magoga, i skupiti ih u boj. Bit će ih kao pijeska morskoga. Skupiše se na prostrano polje zemlje i opkoliše tabor svetih i ljubljeni grad. Ali oganj siđe s neba te ih proguta.“ (Otkrivenje 20,7-9)

Razvaline kao slomljeni zubi uzdižu se sa opustošene Zemlje. Rascijepljeni ostaci izvađenog drveća, okamenjeni tko zna od kada, vire iz pocrnjelog tla. Nijedna zelena grančica ne podrhtava na vrelom vjetru. Nigdje žive duše, sve dok se, živa tijela ne počnu materijalizirati u kraterima i razvalinama. Bezbojna tijela, različita u svom izgledu skoro do iznemoglosti. Počevši od gorostasnih divova, naizgled u najboljim godinama, do bića praznoga pogleda, izjedenih starošću i bolešću.

Da li je ovo početni prizor u nekom znanstveno fantastičnom trileru? Ne, to je prizor opisan u Otkrivenju 20. poglavlju. Tisuću godina je konačno prošlo. Sada je vrijeme za drugo uskrsnuće –  uskrsnuće izgubljenih na kraju milenija. Zašto je Gospod probudio ove izgubljene duše iz njihovog smrtnog sna? Zašto ih nije ostavio u tom besvjesnom stanju, kada su već odbili promijeniti se? Bog je to učinio kako bi učinio kraj sukobu između dobra i zla. On je to učinio radi dobra cijelog svemira.

Bezakonici iz svih naroda ustaju upravo onakvi kakvi su i legli u grob, s istim mislima, osjećajima i strastima. Sada su posljednji put izloženi sotoninim kušnjama i varanjima. Ponovno upadaju njegove zamke, čineći ono što se sasvim prirodno čini u takvim prilikama, napadaju svete, koji su se vratili na Zemlju i nalaze se ukrasnom gradu, u Novom Jeruzalemu (Otkrivenje 21,2).

Mnogi ne shvaćaju božansku pravi odnos koja jedne spašava, a druge prepušta propasti. Ljudskim očima, mnogi od spašenih izgledaju puni mana, dok im neki od izgubljenih izgledaju kao ljudi pravedni i dostojni poštovanja. Neki se pitaju kako će Bog uopće suditi ljudima koji izgledaju tako slično.

Događaj na kraju milenija pokazuju kako su mala djela “bezopasne” sebičnosti promijenila karakter izgubljenih. Njihovom i njihovo srce neprimjetno su se veoma izmijenili, tako da ih više ništa nije moglo odvojiti od grijeha. Suočeni je s jasnim i javnim izborom između pokajanja i bezakonih dijela, izabrali su ovo drugo. Tim su izborom potvrdili pravednost Božjeg suda. Granica je pravilno povučena i nije preostala nikakva sumnja. Povijest sada može prići svom iznenadnom i konačnom završetku. Grijeh, patnja i smrt će nestati zauvijek.

Gospode, znam kako ne znam ni postupci imaju velike posljedice. Pomozi mi da danas budem vjeran u malome. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)