“Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj, Izraelce, iz Egipta.” (Izlazak 3,10)

Potlačenim i napaćenim Izraelcima dan njihovog izbavljenja izgledao je vrlo daleko, ali u vremenu koje je odredio, Bog je svojom moćnom silom radio za njih. Nije Mojsije morao stati na čelo velike vojske kao što je zamišljao, s razvijenim barjacima i blistavim oružjem. Nije ovaj narod, tako dugo zlostavljan i tlačen, morao steći pobjedu tako što će ustati i zahtijevati svoja prava. Božja se namjera treba ostvariti na takav način da izloži prijeziru ljudsku oholost i slavu. Izbavitelj treba doći kao skromni pastir samo sa štapom u ruci, a Bog će učiniti da taj štap postane moćno sredstvo u izbavljenju Njegovog naroda od tlačenja i sačuvati ga kada ga njegovi neprijatelji budu progonili.
Prije nego što je pošao, Mojsije je dobio visoku punomoć za svoje veliko djelo na način koji ga je ispunio strahopoštovanjem i ulio mu duboku svijest o vlastitoj slabosti i nedostojnosti. Dok se bavio svojim mnogobrojnim dužnostima, ugledao je grm, granje, lišće i stablo u plamenu koji nije sagorijevao.

Približio se da bolje promotri čudesni prizor, a onda je čuo glas koji ga je dozivao iz plamena. Bio je to Božji glas. Bio je to Onaj koji se kao Anđeo Saveza u proteklim vremenima otkrivao ocima. Mojsije je uzdrhtao, bio je ispunjen strahom i užasom kada ga je Gospodin pozvao po imenu. Drhtavih usana odgovorio je: “Evo me!” Bio je opomenut da se ne približava svojem Stvoritelju u neprikladnoj prisnosti: “Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.” (Izlazak 3,5)

Smrtna bića mogu naučiti pouku koju nikada ne smiju zaboraviti — da pred Boga izlaze s poštovanjem. Mi možemo izlaziti slobodno pred Njega pozivajući se na Isusovo ime, našu Pravednost i našu Zamjenu, ali nikada s onom slobodom s kojom stojimo pred nekim tko nam je ravan. Mi smo već čuli da se netko obraća velikom, svemoćnom i svetom Bogu koji stanuje u svjetlosti kojoj se ne može pristupiti na način na koji se ne bi obratio nekome ravnom sebi, pa čak ni nekome nižem od sebe. … Bogu se mora pristupati s dubokim strahopoštovanjem; gdje god se Njegova prisutnost jasno pokaže, grešnici se trebaju pokloniti s najponiznijim poštovanjem. (Signs of the Times, 26. veljače 1880.)