“Tko je naime upoznao Gospodnju misao? Tko li mu je bio savjetnik? Tko li mu je nešto prije dao da bi mu morao uzvratiti?” (Rimljanima 11,34.35)
Biolog William Beebe (1877.-1962.) običavao je pričati priču o svojim posjetima domu bivšeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Theodora Roosvelta na Long Islandu u New Yorku. Obojica su uživala u razgovoru i voljela prirodu. Prije noćnog odmora oni bi izašli van i promatrali nebo dok ne bi ugledali slabo osvijetljenu točku iznad donjeg lijevog ugla velikog kvadrata iznad Pegaza. Onda bi jedan od njih “recitirao”: “To je spiralna galaksija u Andromedi. Ona je velika kao i Mliječna staza. To je jedna od 100 milijuna galaksija. Sastoji se od 100 milijardi sunaca a svako je veće od našeg.” U tom trenutku tijekom njihovog rituala drugi bi uzvratio riječima: “Mislim da smo sada dovoljno maleni. Možemo poći na spavanje.”
Ova priča me podsjeća na Psalam 8: “Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti — pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?” (Psalmi 8,3.4.)
Što je čovjek nego gotovo nevidljiva čestica na gotovo nevidljivoj čestici (planetu Zemlji) u jednoj gotovo nevidljivoj čestici u galaksijskim razmjerima (galaksija Mliječna staza)? Ipak, Bog je izlio bogatstva Neba na sve nas. On je poslao svog jedinorođenog Sina da spasi ovaj planet u pobuni. Zašto? Zbog svoje ljubavi! Ali tko može razumjeti ovakvu ljubav?
“Nitko”, glasi Pavlov odgovor. Mi možemo zaviriti u njene dubine i veličanstvo, ali je ne možemo u potpunosti shvatiti.
Ovaj zaključak zahtijeva od svake osobe stav krotkosti. Većina nas povremeno poželi reći Bogu kako treba upravljati svijetom, provesti plan spasenja i konačni sud. Ipak, u konačnici mi se moramo povući i dopustiti da Bog bude Bog.
Mi isto tako ne možemo pridonijeti Njegovim bogatstvima koliko god se trudili. Kao što je Pavao više puta primijetio, ništa što mi možemo učiniti ne može kupiti naše spasenje ili povećati njegovu vrijednost. Sve što možemo učiniti je ponizno prihvatiti Božja bogatstva i svakodnevno se moliti da savršenije naučimo hoditi s Njim dok Mu dopuštamo da nas mijenja tako što postajemo sve sličniji Njemu. (George R. Knight, „Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima“)