„Ali u svemu ovome pobjeđujemo zbog onoga, koji nas je ljubio.“ (Rimljanima 8,37)
Kad govorimo o poslušnosti vjerom, ne govorimo o nekom životu bez napora. Govorimo o naporu koji se javlja prirodno, naporu koji nije usiljen. Trebalo bi da se plašimo religije koja čeka i ne čini ništa. U povijesti je poznata grupa kvijetista koji su ovako upali u zamku. Očekivali su da Bog sve učini. Međutim, postoji nešto što Bog ne može učiniti za nas. Ne može tražiti sebe za nas. Mi Mu moramo doći. To je način na koji možemo surađivati sa Njim.
Neki od nas pomišljali su da će većinu svog života provesti u borbi, naporima i škripanju zubima, boreći se da ne griješe, a da će tamo negdje pri kraju života, tu negdje prije nego što umru, naći nagradu za svoje napore time što će im grijeh biti odvratan. Ali radosna je vijest da je potpuna pobjeda moguća sada.
Kada sam bio dječak, mislio sam da će se možda ova vrsta pobjede moći javiti kada budem imao 20 godina. U kasnim dvadesetim bio sam odlučan da se to mora dogoditi u tridesetim. Međutim, u tridesetim još se nisam uskladio sa svojim odlukama. I tako sam zašao u četrdesete. Ne bih vam želio reći za kada sam odgodio tu vrstu pobjede!
Međutim, da li iskustvo nove osobe u Isusu Kristu mora čekati? Da li moramo čekati sve dok ne budemo tako stari da nećemo moći griješiti? Da li vjerujemo u opravdanje senilnošću?
Čuo sam od mnogih staraca i starica da i oni čeznu da sve postane novo. Doba života nije odlučujući činitelj. Jedino što čini razliku između starog i novog stvorenja jeste biti u Kristu. To je ono veliko „ako“. „Ako je tko u Kristu.“ Bilo kad da smo u Kristu i u zajednici s Njime i ovisimo o Njegovoj sili, možemo biti nova stvorenja. Tek ako napustimo odnos ovisnosti o Isusu i pokušavamo svoje poslove voditi sami, gubimo bitke sa sotonom, padamo i griješimo. Biti u Kristu prednost je svakoga od nas danas, i tu prednost moramo zadržati da bi On djelovao u nama. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)