„Blago čovjeku koji odolijeva kušnji, jer će, kad se pokaže prokušanim, primiti vijenac – život koji je Bog obećao onima koji ga ljube.“ (Jakov 1,12)
Bog nema ni namjeru ni želju da svoj narod štiti od kušnji. Kada istina zavlada u srcu, kršćanin će biti izložen sukobima. Pokazat će se suprotni elementi u njegovom domu, čak i u njegovom srcu, i nitko osim Božjeg Duha slobode neće mu moći osigurati pobjedu. Popuštanja kušnjama počinje grešnim dopuštanjem umu da se koleba, da bude nedosljedan u svojem pouzdanju u Boga. Nečastivi uvijek traži priliku da pogrešno prikaže Boga, da um usmjeri prema onome što je zabranjeno. Ako bude mogao, on će misli zaokupiti onim što je na svijetu. On će se potruditi da uzbudi osjećaje, da probudi strasti, da veže sklonosti uz ono što nam ne služi na dobro; ali naša je zadaća da držimo svaku sklonost i svaku strast pod svojom vlašću, u smirenoj pokornosti razumu i savjesti. Tada će Sotona izgubiti snagu da upravlja našim mislima. Krist nas poziva na postupno pobjeđivanje duhovnih nedostataka našeg karaktera. Urođene sklonosti moraju se svladati. Prohtjevi i strasti moraju se pobijediti, a volja potpuno stavljena na Kristovu stranu.
Mi se molimo svojem nebeskom Ocu: „Ne navedi nas u napast!“ a onda, odviše često, ne čuvamo svoje noge da nas ne odvedu u napast. Moramo se držati daleko od kušnji koje nas lako mogu svladati. Mi sami trebamo postići uspjeh Kristovom milošću. Mi sami moramo ukloniti sa svojeg puta kamenje spoticanja koje je nama i mnogima donijelo toliko žalosti.
Sve nas zadesit će kušnje i nevolje, ali neprijatelj nas nikada ne mora svladati. Naš Spasitelj je pobijedio u naše ime.
Sotona nije nepobjediv. Krist je bio kušan da bi mogao naučiti kako da pomogne svakoj duši koja će poslije biti kušana. Kušnja nije grijeh; grijeh je popuštanje kušnji. Za dušu koja se oslanja na Isusa kušnja označava pobjedu i veću snagu. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)