„Ispovijedajte dakle jedan drugome grijehe, i molite se jedan za drugoga, da ozdravite.“ (Jakov 5,16)
Da li ste se ikad pitali kako možete biti sigurni da li je neophodno da priznate neki grijeh Bogu ili ljudima? Da li ste se premišljali oko toga što da priznate, a što da ne priznate, i gdje da povučete granicu? Postoji pouzdano otkrivena istina da trebamo biti veoma pažljivi u svojim priznanjima.
Pitanje kako i kome treba priznati grijehe zahtjeva brižljivo istraživanje sa molitvom. Treba da ga sagledamo iz svih uglova, da ga razgledamo pred Bogom, i tražimo božansko prosvjetljenje.
Prije svega ne treba zanemariti da priznamo pogreške svojim najbližima sa kojima smo tijesno povezani. Drugo, grijehe osobne prirode treba priznati samo Kristu. Ako imam zajednicu s Bogom punu značenja ne moram dugo sjediti i svoditi račune svog života pokušavajući dokučiti koliko pogrešaka sam učinio i noću ležati budan stvarajući listu i dvaput je provjeravajući. U zajednici sa sobom, Bog me mijenja i ima putove i načine da me podsjeti na ono što trebam priznati.
Odgovornost za osvjedočenje u ono što trebam da priznati pripada Bogu i Svetom Duhu. Naš udio je da Mu odmah odgovorimo, i da ne čekamo. Ako ima grijeha koje treba priznati, ne bi trebalo gubiti vrijeme dok ih ne popravimo. Teško je potvrditi da ste pogriješili. Ali kad shvatimo da se nedostatak priznanja i dovođenja stvari u red ispriječio na našem putu zajedništva s Kristom, kad uvidimo usku vezu koju priznanje ima sa našim kršćanskim rastom, ono i nije tako teško. Svi mi imamo borbe oko ovoga. Ali možemo biti zahvalni za žar Isusove ljubavi. On je još uvijek dovoljno veliki da ostvari čvrstu zajednicu s nama, da nam saopći što da priznamo i kako to da ostvarimo. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)