„Tko govori: Poznajem ga, a zapovijedi njegovih ne drži, lažac je, i u njemu istine nema.“ (1. Ivanova 2,4)
Isus je najveći primjer poslušnosti koji imamo, a On ga je ostvario vjerom kroz ovisnost od svog Oca; istu ovu ovisnost na koju nas sada poziva da se i mi oslonimo. Isusov primjer je najveći razlog zašto možemo razumjeti da se poslušnost može proizvesti jedino vjerom.
Isus nikad nije bio naš primjer u opravdanju. Ono Njemu nije bilo potrebno. Ali On je naš primjer u posvećenju, u ostvarenju kršćanskog života, zato što je cijeli svoj život ostvarivao kroz povjerenje u jednu drugu silu.
Kad su ljudi prekršili Božji zakon, sotona je likovao. Ali svojim životom i svojom smrću Isus je pokazao da Božja pravda ne isključuje Njegovu milost. On je dokazao da grijeh može biti oprošten i da Zakon u potpunosti može biti poštovan. „Krist je bio podignut na križu samo zato što je Zakon nepromjenljiv, zato što se čovjek može spasiti samo poslušnošću njegovim odredbama. Ta sredstva pomoću kojih je Krist uspostavio Zakon, sotona je prikazao kao ona koja ga poništavaju. Na tom području vodit će se posljednja velika borba između Krista i sotone“ (Ellen G. White, Isusov život, str. 657).
Isus je došao umrijeti za nas; On je došao i zbog toga da nam postavi primjer kako da živimo. On je rekao: „Djela čini Otac, koji ostaje u meni.“ (Ivan 14,10). Isus se bio toliko predao volji svog Oca da se Otac otkrivao u Njegovom životu. Isus, koji je bio Bog, živio je kao čovjek kroz ovisnost od svog Oca. Pomoću Njegovog primjera vidimo da možemo živjeti istim životom poslušnosti kroz ovisnost od Njega. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)