„Ali sad teže za boljom, to jest, nebeskom. Zato se Bog ne stidi nazivati se Bog njihov, jer im je pripravio grad.“ (Hebrejima 11,16)
U Engleskoj je za vrijeme Drugog svjetskog rata postojao saveznički vojni logor u kome su se obučavali agenti za djelovanja u Njemačkoj. Metode su bile iscrpljujuće. Ljudi koji su ih obučavali promijenili su im okolinu, hranu, navike, običaje i sva uobičajena ponašanja. Obukli su ih u njemačke uniforme i dali im njemačka imena. Cilj je bio da ih tako izmjene da i oni sami sebe počnu da smatraju Nijemcima. Uspjeh cijelog programa bio je određivan završnim ispitom. Vojnici su vođeni na vrlo naporan marš. Na kraju, usred noći, dozvolili bi im da se smjeste u male šatore. Pošto su čvrsto zaspali, grubo bi ih probudili sa baterijskom lampom uperenom u oči i zatim je slijedilo pitanje: „Tko si ti?“
Ako bi netko od ovih ljudi, probuđen iz sna, odgovorio svojim pravim imenom i prezimenom, a na pitanje: „Odakle si?“ i „Gdje ideš?“, odgovorio svojom stvarnom zemljom, bio bi u nju i poslan. Ali ako bi odgovorio: „Mein namen ist Heinrich Schmidt ili neko slično ime i idem iz Frankfurta u Berlin“, ne bi prošlo mnogo i on bi se našao u Berlinu. Neki od njih položili su ovaj ispit.
Ali mislim da možemo da zamislimo i najvećeg Učitelja koji ne djeluje samo mijenjajući hranu, odjeću i vanjsko ponašanje. On djeluje na umovima, srcima, težnjama, na ukusima i željama. Kad ste prošli obuku kod ovog najvećeg Učitelja, koji je naš najveći Prijatelj, promijenjeni ste i unutra i izvana. Jednog dana sjaji vam svjetlost u lice. Prodrmani ste iz dubokog sna. Glasovi govore:
„Tko si ti?“
A ti kažeš sa velikom sigurnošću: „Ja sam sljedbenik Isusa Krista, koji je umro umjesto mene.“
„Gdje ideš?“
„Čekam grad koji ima temelje, kojemu je zidar i tvorac Bog!“
Hvala Bogu za male probe, koje se javljaju prije onih velikih. Hvala Bogu za prilike da saznamo, prije nego što je suviše kasno, da li je naša vjera u Njega čvrsto utemeljena. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)