„Uistinu znamo da sva stvorenja zajedno uzdišu i da se sva skupa nalaze u porođajnim mukama sve dosad.“ (Rimljanima 8,22)
Prokletstvo nakon Adamovog grijeha nadvija se ne samo nad Adamom, Evom i njihovim potomstvom već i svijetom prirode. Bog je rekao Adamu: „Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti sveg vijeka svog!… U znoju lica svog kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio.“ (Rimljanima 3,17-19)
Pavao nastavlja misao i dodatno objašnjava ovo prokletstvo u Rimljanima 8. ovo poglavlje, od 20. do 22. retka opisuje prošlost, sadašnjost i budućnost zemljine muke. U prošlosti priroda je bila podložna „ispraznosti“ (Rimljanima 8,20); ovaj izraz znači prazninu, besplodnost, uzaludnost i prolaznost.
Onda Pavao u 21. retku slika budućnost prirode ističući misao da će se ona „osloboditi ropstva raspadljivosti“. Ali u našem današnjem retku apostol dodaje i sadašnjost primjećujući da „sva stvorenja zajedno uzdišu… sve dosad“. Ali radosna vijest je da ovo uzdisanje nije besmisleno i da se „stvorenja nalaze u porođajnim mukama“.
Sama ova aluzija upućuje na rađanje novog poretka u kojem „stari svijet prođe“ i više neće biti „uzdisanja“, jauka i boli (Otkrivenje 21,4.5). Isus je uporabio sličan slikovit izraz u Mateju 24 kada je govorio o ratovima, gladi i potresima kao o „strašnim bolovima“ na kraju vremena (Matej 24,8).
Pavao je naslikao sliku nade usprkos nevoljama u našem svijetu, usprkos uzdisanju ostalih stvorenja, usprkos sveprisutnosti promjena i raspadljivosti. Porođajni bolovi upućuju na kraj prokletstva iz knjige Postanak, oni upućuju na novu Zemlju, najavljuju Kristov povratak i ispunjenje svih Božjih obećanja u cijelosti.
Možemo biti zahvalni za Boga koji nije samo uporan u iskazivanju svoje milosti, već nas neprekidno upućuje na nadu u bolji svijet dok hodio putem života. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)