„Tada im Pavao i Barnaba odlučno rekoše: Vama je najprije trebalo propovijedati riječ Božju. Ali kako je vi od sebe odbijate i sami sebe smatrate nedostojnima vječnoga života, mi se obraćamo poganima.„ (Djela 13,46)
U Bibliji se naziva svetim sve što je odvojeno za službu Bogu. To je njegova osnovna osobina. Ono što je odvojeno za službu Bogu moglo se upotrebljavati samo u svete svrhe.
Budući da su psi smatrani nečistim životinjama, bilo je logično da nisu mogli dobiti svete stvari. Na sličan način, ni svinje nisu bile poznate po ljubavi prema onome što je lijepo. Svinjama nitko ne pripisuje neki veliki estetski smisao.
Možda se ipak još pitate što je to Isus htio reći u Evanđelju po Mateju 7,6, pozivajući nas da ne dajemo psima ono što je sveto niti da bacamo bisere pred svinje?
Odgovarajući, moramo držati na umu da ništa nije svetije od evanđeoske poruke. Tu poruku trebamo objaviti svakom narodu. Nju treba objaviti bludnicama, običnim ljudima, uvjerenim vjernicima. Ovu dragocjenu vijest trebamo ponuditi svima, ali kad je uporno budu odbijali ili prezirali oni koji nemaju nikakve želje da se oslobode iz ropstva grijehu, trebamo prijeći na plodnije tlo. To je bar djelomično Isus imao na umu kad je rekao svojim učenicima da otresu prah sa svojih nogu i da krenu dalje kad ljudi ne prime njihovu vijest (Matej 10,14).
Pavao je poduzeo slične mjere u Antiohiji i prema Hebrejima u Korintu. O njegovom iskustvu u Korintu čitamo: „Ali kako su se oni protivili i govorili uvrede protiv Boga, on otrese haljine svoje te im reče: Vaša krv na vaše glave! Nevin od toga, ja od sada idem k poganima.“ (Djela 18,6)
Evanđeoska je zadaća velika, a djelatnika je malo. Bog ne očekuje od nas da namećemo vijest onima koji je odbijaju, već nam naređuje da svjedočimo iskrenima po cijelom širokom svijetu. Držimo na umu, mi smo sol i svjetlost. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)