“Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji!” (Matej 5,9)
Kao i ostala blaženstva, i ovo se suproti srži hebrejskog načina razmišljanja. Već od prvog poglavlja Matej objavljuje Isusa i kao Mesiju i kao Sina Davidovog. U hebrejskom umu, obje titule imaju politički prizvuk. Obje se titule sjedinjuju u viziji o zemaljskom vladaru. David je bio ratnik, pobjednik, osvajač i Hebreji prvog stoljeća su očekivali da i Mesija prihvati isti program. Mesija, Krist, trebao je osloboditi narod rimskog jarma.
Na primjer, u Psalmima Salomonovim, apokrifnoj knjizi koja je napisana nakon završetka starozavjetnog kanona, pomazani Sin Davidov je vladar koji će ustati iz naroda da oslobodi Izrael od njegovih neprijatelja. Taj je Sin Davidov trebao dobiti nadnaravne sposobnosti. “Palicom će željeznom on polomiti sve njihovo imanje, on će uništiti bezakonike riječju usta svojih.” Isto tako, u drugoj apokrifnoj knjizi (Ezra 4) iz prvog stoljeća, Mesija treba vladati oko 400 godina svojim privremenim mesijanskim kraljevstvom.
Izrael je tijekom svoje povijesti tri puta robovao: pod Egipćanima, Babiloncima i Rimljanima. Iz prva dva ropstva narod se oslobodio političkim sredstvima, pa se očekivalo da se to dogodi i s trećim.
Za Hebreja prvog stoljeća, Mesija koji ne bi oslobodio narod političkim sredstvima jedva da bi se mogao nazvati pravim Mesijom. Upravo u svjetlu ovog očekivanja treba gledati Isusovu revolucionarnu izjavu da će mirotvorac biti blagoslovljen umjesto zelota, nacionalističkog revnitelja, koji je svoj mač zabio u slabinu rimskog vojnika.
Kao i obično, Isus je bio drukčiji. Njegovo se kraljevstvo razlikovalo od zemaljskih kraljevstava. Ono se veoma razlikovalo i od kraljevstva koje su Hebreji očekivali.
Naravno, Isus je došao kao osvajač. On je došao da pobijedi snage zla. On je došao pobijediti načela Sotoninog carstva “i izbaviti svoj narod od grijeha njegovih” (Matej 1,21). (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)