“Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi: razbojnici, nepravednici, preljubnici ili kao i ovaj ovdje carinik! Postim dvaput u tjednu i dajem desetinu od svega što stečem.” (Luka 18,11.12)
Dobro, možda ste kada bili u kušnji da pomislite: Ja nisam tako glup kao što neki misle. Znam da je pogrešno željeti svjetovnu čast i imanja. Ja nisam takav. Po tome se razlikujem od onih koji žive oko mene.
Čekajte! Stanite malo! Nemojte ići dalje! Čini mi se da ste pogrešno shvatili osnovnu misao! Nisam siguran da se već niste sunovratili s duhovne litice, ali ukoliko i niste, previše ste se približili ponoru!
Prije svega, čovjek o kojemu smo danas čitali bio je dobar čovjek. On se odrekao svjetovnih putova i usmjerio svoj život i svoje misli na ono što je duhovno.
Međutim, nije išao dovoljno duboko. On je olaštio svoja površinska djela, ali nije postao siromah u duhu. U stvari, i dalje je bio ohologa srca. On je samo preselio svoju oholost sa svjetovnih na duhovna dostignuća. Posljedica: i dalje je bolovao od iste bolesti. Samo je sada oblik bolesti postao daleko podmuklijim – bio je ponosan na svoju dobrotu.
Ništa nije opasnije za pravo kršćanstvo od duhovne oholosti. Ellen White to ovako izriče: “Ništa nije tako uvredljivo za Boga ili opasno za čovjekovu dušu kao oholost i samodovoljnost. Od svih grijeha ovaj je najbeznadniji, najteže se liječi.” (Isusove usporedbe, 154) To je istina zato što “oholost ne osjeća nikakvu potrebu i zato zatvara srce za Krista i beskrajne blagoslove što ih je On došao donijeti”. (Put Kristu, 30)
Carinik je pravi junak osamnćstog poglavlja Evanđelja po Luki jer je znao da je u nevolji i da mu je nužna pomoć. “Bože, smiluj se meni grešniku!” (Luka 18,13) To je bila njegova molitva. Budući da je bio siromah u duhu, Bog mu je mogao oprostiti grijehe.
Gospode, pomozi mi danas da uvidim veličinu svoje potrebe za Tobom. Pomozi mi da pristanem postati siromah u duhu.
(George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)