„Evo, sotona zatraži, da vas smije rešetati kao pšenicu. A ja sam se molio za tebe, da se vjera tvoja ne popusti.“ (Luka 22,31.32)
Kad sam, kao mali, s bratom bio kod bake, igrali smo se iza kuće, nadomak šume. Jednako smo bili obučeni i radili smo sve isto – tiho i mirno – sve dok odjednom stršljen nije ubo mog brata. On se počeo ponašati na način koji mi je bio vrlo čudan – sve dok brat stršljena koji je bocnuo mog brata nije ubo mene! Ono što sam smatrao da nije baš bilo pametno predstavljalo je prvi i posljednji duet koji smo moj brat i ja „otpjevali“ zajedno.
Naše ponašanje u krizama ne predstavlja neku vrstu promijenjenog ponašanja. Ono nam samo otkriva što je sve vrijeme bilo unutra u nama. Uobičajeno je da kriza još više ubrzava osobu u onom smjeru u kome je već išla. Ako se penjete na planinu i spotaknete se, naći ćete se korak ili dva od mjesta do kog ste stigli. A ako silazite sa planine i padnete, kad se ponovno podignete, obično ste više od nekoliko koraka ispod mjesta do kog ste stigli. Nevolja pada jednostavno nas gura dalje u pravcu u kome smo se već kretali.
Bog želi da jasno razumijemo kad smo usmjereni u pogrešnom smjeru. Kad se javi nevolja, ne samo što nam se otkriva smjer, nego se pojačava i kretanje u tom smjeru – i mi možemo, milošću Božjom, biti povedeni da tražimo Njegovu moć u promjeni smjera.
Bilo koja promjena koja se javlja, doći će kad je nevolja već prošla. Zbog toga su pokajanja na samrtnoj postelji retka – a ako se i jave, često nisu prava. Ako postoji bilo što kao prava nevolja to je smrt; tu se na izvjestan način sreću vrijeme i vječnost. A ako kriza samo otkriva što si u suštini, ali te ne mijenja, kako se može pomisliti da će nekoga promijeniti pokajanje na samrtnoj postelji, osim možda u sasvim izuzetnim slučajevima.
„Hrabrost, mirno podnošenje nevolje i čvrsto povjerenje u Božju spasonosnu moć ne javljaju se u jednom trenutku. Ove nebeske vrline postižu se dugotrajnim iskustvom“ (Ellen G. White, Christian Experience and Teachings, 188). Potrebno je vrijeme da bi se ljudsko preobrazilo u nebesko. To nam otkriva drugu sliku Božje ljubavi; otkriva nam da On dozvoljava malim vjetrovima da pušu kako bismo mogli sagledati kakvi smo i dobiti priliku da se pripremimo prije nego što dođu veći vjetrovi. On nam otkriva da je potrebno da tražimo zajednicu s Njime koja neće biti utemeljena na strahu, nego na ljubavi. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)