„Ovo je djelo Božje, da vjerujete u onoga, koga on posla.“ (Ivan 6,29)
Naša namjera danas je da istaknemo da je vjera nešto više od uobičajenog razumijevanja riječi vjerovanje. U Ivan 6. Hebreji su došli Isusu i upitali: „Što moramo činiti, da izvršimo djela Božja?“ Isus im je odgovorio: „Ovo je djelo Božje, da vjerujete u onoga, koga on posla.“ Što je sve sadržano u vjerovanju?
Jedno od uobičajenih shvaćanja vjere jeste da ona predstavlja potvrdno klimanje glavom, jednostavno priznanje Kristovog postojanja, i to je sve. Udruženo sa rastućim naglaskom na opravdanje vjerom u Isusa Krista rađa se i nezrelo, naivno prizivanje. Sve što je potrebno je vjera. Samo vjeruj!
Međutim ako u Božjoj riječi pažljivo proučimo značenje riječi vjerovanje, zaključit ćemo da ona ima mnogo dublje značenje. Kad je ovo pitanje postavljeno Isusu, primjetno je da su se hebrejske vođe onog vremena oslanjale na pomisao da se nebo mora zaslužiti i zaraditi. Zato je njihovo pitanje zasnovano na ponašanju: „Što moramo činiti, da izvršimo djela Božja?“ Ono što su oni u suštini rekli bilo je: „Što da uradimo da zaslužimo nebo?“ Isus je odmah usmjerio njihovu pažnju sa vanjskog ponašanja na zajednicu s Bogom kada je rekao: „Ovo je djelo Božje, da vjerujete u onoga, koga on posla.“
Ovdje se krije ključ. Na prvom mjestu vjerovanje nije usredotočeno na to što vjerujemo, nego kome vjerujemo. To nije izbor kom sustavu izjava o vjeri se priklanjamo. Ja znam kome sam vjerovao – ne u što sam vjerovao, kaže apostol Pavao.
Jakov kaže da čak i đavoli vjeruju – oni vjeruju i drhte (Jakov 2,19). Ali demoni sigurno nemaju vjeru koja spašava. Oni nemaju povjerenje u Boga. Samo razumsko pristajanje uz neke biblijske istine uvijek će se pokazati nedovoljnim. Čak i đavoli vjeruju do tog stupnja. Vjerovanje koje izražava spasonosnu vjeru odnosi se na dublje povjerenje, koje se javlja tek iz osobnezajednice sa Isusom Kristom. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)