„Kao što je pisano: Evo mećem u Sionu kamen da se spotaknu hridinu da padnu; ali tko vjeruje u njega, neće se postidjeti.“ (Rimljanima 9,33)
Ako smo kao ljudi grešnici i nismo u stanju bez Boga proizvesti pravu poslušnost, sve što možemo učiniti jeste predati sebe i odreći se pomisli da ćemo ikada biti u stanju proizvesti pravu poslušnost. Riječ predanje ne spominje se u Bibliji. Riječ koja joj je najbliža jeste podčinjenost.
“Što ćemo dakle reći? Da su neznabošci, koji nijesu išli za pravdom, postigli pravdu, i to pravdu od vjere. A Izrael, koji je išao za zakonom pravde, nije dostigao Zakona. Zašto? Jer nije tražio pravde iz vjere, nego iz djela. Zato se spotakoše na kamen spoticanja.“ (Rimljanima 9,30-32)
Kamen spoticanja je Isus. „Braćo, želja je mojega srca i molitva Bogu za spasenje njihovo. Jer im svjedočim, da imaju i revnost za Boga, ali ne po pravom po razumijevanju.“ (Rimljanima 10,1.2) Oni nešto nisu znali. Što to? „Jer ne poznajući pravde Božje i gledajući da svoju pravdu utvrde, ne pokoriše se pravdi Božjoj. Jer je Krist svršetak zakona za opravdanje svakomu, koji vjeruje. (Rimljanima 10,3.4)
Osoba koja se spotiče i ne poznaje pravdu ostaje to što jeste zbog toga što ju pokušava ostvariti sama. Zapazite da je u tekstu riječ da oni ne podčinjavaju sebe – tu se ne govori o predaji nekih pojedinosti ili grijeha, nego o predaji sebe. Može postojati veoma velika razlika između predaje nekih pojedinosti i predaje sebe.
Osoba jake volje, koja prestaje piti, pušiti i još uvijek je daleko i van Krista, može postati „dobar“ vjernik Crkve. Ali tko je to stvarno učinio? Ta jaka osoba. I tako je čak njeno dobro ponašanje još uvijek grijeh, zato što živi životom bez Krista. Jedina vrsta poslušnosti koju smo u stanju proizvesti jeste vanjska poslušnost. Ona nije stvarna. Prava poslušnost proistječe od Krista i iz zajedništva s Njime. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)