„Posred gradskoga trga, s obje strane rijeke, stablo života što rodi dvanaest puta, svakog mjeseca svoj rod. A lišće stabla za zdravlje je narodima.“ (Otkrivenje 22,2)

Rečeno mi je da je sljedeća priča istinita, ali, čak iako se radi samo o usporedbi, ona dira srce svojim uvidom u ono što bi izlječenje naroda moglo biti.

Na istočnoj obali Marylanda pružaju se vodotokovi kao ispruženi prsti prema moru. Kanadske guske znaju to mjesto, kao i bijeli labudovi i patke koje slijeću na valove zaljeva Chesapeake i kreću prema obali. U jesen dolaze na to mjesto tisuće tih ptica kako bi prezimilo. Labudovi plivaju prema obali dostojanstveno, ponosno i neustrašivo ispruženih vratova. Neka ravnodušnost, skoro zanemarivanje, postoji između labudova i gusaka.

Jednom ili dva puta tijekom godine snijeg i led se pojavljuju u toj oblasti. Kada se to dogodi i rijeka postane uska i dovoljno plitka, hladnoća pretvori vodu u led. Bilo je to jednoga takvoga jutra kada je neka žena pogledala kroz prozor i vidjela kako je hladnoća navukla bijeli ogrtač na riječne obale. Za trenutak je stajala nepomično, gledajući sliku koju je stvorila noćna oluja. Iznenada je spazila gusku na rijeci, koja je nepomično stajala, sklopljenih krila i nogu okovanih ledom.

Uskoro je na tamnom nebu zapazila liniju labudova. I dok ih je žena promatrala, vodeća je ptica skrenula nadesno, a onda se bijela linija ptica pretvorila u bijeli krug. Ptice su se spremale za slijetanje. I na kraju, lako kao perje sletjeli su na zemlju, krug je sada nastao na ledu. Kada su labudovi okružili zaleđenu gusku, žena se poplašila da će ti veliki labudovi kljucanjem ugasiti i ono malo života što je ostalo u njoj. Umjesto toga, njihovi su kljunovi počeli raditi na ledu. Nakon nekog vremena uska linija vode  umjesto čvrstog leda je okruživala gusku. Guska je podigla glavu. Njeno se tijelo uspravilo. Bila je slobodna.

A onda, kao da se guska potužila: „Ne mogu letjeti“, četiri labuda su joj se približila. Snažni kljunovi su prešli preko guskinih krila od vrha do dna, prešli preko cijelog njenog tijela, uklanjajući led koji se zadržao u perju. Polako, kao da ih isprobava, guska je raširila krila koliko je god mogla, sklopila ih ponovno i to ponovila nekoliko puta. Oslobodivši gusku, labudovi su u svojoj savršenoj formaciji, nastavili svoj let prema istoku. Iza njih, podižući se s neizrecivom brzinom i radošću, i guska je krenula prema nebu. Pošla je za njima, udvostručivši zamahe, sve dok ih nije dostigla i priključila se kraju njihove linije. Žena ih je promatrala sve dok joj se nisu izgubili s vidika, a suze su joj tekle niz obraze.

Gospode, pomozi nam da danas pokažemo svoju iscjeliteljsku ljubav onima koji se razlikuju od nas. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)