„Zato ne sudite prerano, prije nego dođe Gospodin! On će osvijetliti što je sakriveno u tami i objaviti nakane srdaca, i tada će svatko primiti zasluženu pohvalu od Boga.“ (1. Korinćanima 4,5)
Mi možemo dopustiti sebi da budemo strpljivi. Bog zna što čini. Mi moramo shvatiti da spasenje svijeta i moje spasenje ne ovise o tome žive li svi po mojim idejama o tome što je dobro i što je zlo. Međutim, negdašnji su farizeji tako mislili, a ista misao i danas cirkulira u našoj sredini.
Negdašnji su farizeji pokazivali sklonost da umnožavaju pravila, propise i probe kojima su ocjenjivali vjernost svojih bližnjih. To isto čine i moderni farizeji.
Problem mnogih koji smatraju svojom dužnošću da ukoravaju druge nije njihova vijest, nego njihov duh. Ellen G. White kaže: „Njegove riječi opisuju onoga koji je brz da zapazi mane kod drugih… takvome nedostaje duh podnošenja i ljubavi što ga navodi da od mušice pravi slona. Oni koji nikada nisu iskusili što je poniznost koja se stječe potpunim predanjem Kristu ne mogu u svom životu otkrivati blagotvorni utjecaj Spasiteljeve ljubavi. Oni pogrešno predstavljaju nježni i uslužni duh evanđelja i ranjavaju dragocjene duše za koje je Krist umro. Prema slici koju je naš Spasitelj upotrijebio, čovjek koji gaji kritičarski duh mnogo je grešniji od onoga koga optužuje, jer ne samo da čini isti grijeh već grijehu dodaje i svoju uobraženost i duh grubog kritiziranja.“ (Misli s Gore blagoslova, str.157.158)
Zašto Bogu ne damo priliku da bude Bog, kako bismo dobili vremena i snage da činimo ono što nam je On rekao da činimo? (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)