„Govoriš: Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba! A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol.“ (Otkrivenje 3,17)
Što je loše u Laodiceji? Po ljudskom shvaćanju, ništa! Ona je postigla ono za čime čeznu sva ljudska bića: ugodnost, zadovoljenje svih svojih potreba. Međutim, Laodiceja je crkva, a Krist je svaku crkvu pozvao u život požrtvovne službe. Crkva mora napustiti svoje udobnosti i upustiti se u opasnosti da bi podijelila Evanđelje s onima koji su u nevolji i potrebi. Ta naša oblast udobnog i lakog života može biti sakrivena čak i od nas samih.
Bruce Olson priča o svojim naporima da odnese Evanđelje plemenu Motilon u zabačenim predjelima Južne Amerike. Naučio je govoriti njihovim jezikom i ljudi su nekako prihvatili njegovu prisutnost. Konačno, njegov je najbliži indijanski prijatelj postao kršćani, ali je ipak bilo malo pozitivnih odgovora na njegove napore.
Jedan od motilonskih običaja je maratonsko pjevanje, kada ležeći u svojim ležaljkama visoko iznad zemlje, pjevaju o svemu što im se dogodilo i o svemu što su slušali prethodnog dana. Olson je za vrijeme jedne takve svetkovine slušao kako njegov prijatelj, prvi obraćenik u cijelom plemenu, pjeva u Isusu, pjeva o svom obraćenju. U razdoblju dugom 14 sati, dok je ranije neprijateljski raspoložen je poglavica susjednog plemena, ponavljao riječ po riječ, notu za notom i tako dalje prenosio pjesmu, Evanđelje je odjekivalo kroz džunglu i kroz noć.
Iako mu je to izgledalo dobro, misionar se neugodno osjećao zbog onoga što se događalo. “Izgledalo mi je sve tako necivilizirano i neznabožački”, zapisao je u svoj dnevnik. “Glazba, pjevana u nekom molskom ključu, zvučala je kao šamanska pjesma. Meni je izgledalo kao da je Evanđelje time uniženo. Međutim, kad sam pogledao ljude oko sebe i poglavicu koji se ljuljao u svojoj ležaljki, shvatio sam da slušaju tako pažljivo kao da im život ovisi od toga. Moj je prijatelj objavljivao Evanđelje svojom pjesmom!”
Misionaru je pjesma zvučala kao šamanska pjesma. Motilonska glazba, kao i njihov jezik, nekada su služili lažnim bogovima. Međutim, misionar nije oklijevao da Bibliju prevede na njihov jezik, usprkos neznabožačkoj prošlosti tog jezika. Evanđelje je moralo doći Motilonima na jeziku koji su oni mogli razumjeti.
Tako je bilo i s njihovom glazbom. Kako bi Bog mogao pjevati Motilonima osim glazbenim jezikom koji su mogli razumjeti? Bachovi korali ili rane američke narodne himne to ne bi mogle postići. Misionarevo laodicejsko područje udobnosti postalo je smetnja Evanđelju. Kad se radilo o duhovnim pitanjima mislio je da je njegov način jedini ispravan način, a njegova kršćanska glazba jedina pogodna glazba za prenošenje Evanđelja. Zato što nije bio u stanju napustiti područje svoje udobnosti, Bog je morao zaobići ga i zapjeva Motilonima na njihov način.
Gospode, molim Te oslobodi me i upotrijebi me tako što ćeš me povezati s nekom izgubljenom dušom! (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)